bosanka u Aziji Pacifik

Lutam svijetom, divim se ljepotama, slikam, pisem, uzivam. Dobrodošli na moj nomadski blog. Ni hao ma?! Namaste! G'day mate!

02.11.2011.

Daj mi vina

Kad su pocetkom 20-og stoljeca prvi evropljani poceli da naseljavaju Australiju, uspostavilo se da dosta njih ima iskustva rada na farmama, uzgajanjem vocki, ovaca i drugih poljoprivrednih aktivnosti. Kad su 1950-tih godina otkili veliki izvor zlata u Australiji (za koje nisam znala da je poznatije i bogatije od onog u Kaliforniji - jer nas to ne uce u skoli), veliki broj evropljana je nasrnulo na ovaj kraj svijeta da ostvari svoj san. Nakon nekoliko mukotrpnih mjeseci na brodu bi dosli na kontinent koji je jedan od najzahtjevnijih, najvrucih i najvise neprijateljski orijentisan za ljude. Melburn je bio jedan od tek nekoliko gradova koji je nudio dobrodoslicu i time stekao status jednog od najvecih gradova na juznoj hemisferi. Yarra Valley gdje su prvobitno otkrili velike deponije zlata ja bio jedna od rijetkih lokacije koja je hladnija tokom cijele godine, locirana u dolini a okruzena visokim planinama. Sve se zelenilo. Ovdje su svicarci, danci i francuzi, koji su imali prethodnog znanja o vinu i umjetnosti pravljanja vina, odlucili da se smjeste i zasade prve vinove loze. Danas Yarra Valley - udaljena tek 30tak kilometara od grada ima preko 90 farmi koje prave veliki postotak australijskog i svetskog vina. Regija je poznata po Pinot Noir vinu kojeg hiljade i hiljade turista dolazi da proba ‘na izvoru’ svake godine. Buduci da je bio suncan dan (velika rijetkost u oktobru i novembru mjesecu), uputila sam se na jednu ovu turu gdje su nas ucili o vinima i dali da probamo cak 60 razlicitih vrsta vina. Posjetila sam privatne vinarije i velike komercijalne gdje su nas ispitivali o razlicitim okusima u nadi da smo nesto naucili i zapamtili cak nakon tolike kolicine alkohola u krvi. Takodjer sam posjetila Chandon vinariju koju posjeduje poznata grupa Hennessy & LV a koja u Francuskoj pravi Moet & Chandon. Umjetnost sampanjca se pokuala replicirati svugdje na svijetu ali iako je okus slican (koristi se razlicito grozdje naravno), samo je jedan sampanjac a u Australiji isto pice zovu Bubbly tj pjenusac (npr u Spaniji se zove Cava). Nisam ni znala koliko ne znam o ovom picu dok nisam cula iz prve ruke kako se odvija proces proizvodnje. Mogu komotno reci da smo svi u grupi nakon toga vise uzivali u samoj degustaciji. Vino u Australiji je poput nacionalnog blaga. Ljudi doista znaju dosta (naravno ima dosta izuzetaka koji piju iskljucivo pivo) a svako ima svoje omiljeno. Iako je Pinot Noir domace, ja nisam bila previse odusevljena a ne patim previse od status koje nosi pjenusac. Tek volim sjediti na suncu uz casu hladnog sauvignon blanc vina ili neke dobre kafe i uzivati u okusu. Cujem da se Novi Zeland specijalizira za sauvignon blanc - mislim da ce mi to biti naredna destinacija. :)

21.10.2011.

Najpoznatija Svjetska Luka - Sidnej

Doista nisam vjerovala dok nisam vidjela svojim ocima. To je jedan od onih momenata kada znas sta te ocekuje, znas da si vidjela u stotinama casopisa i na hiljadu slika kako izgleda luka Sidneja. Tacno znas gdje je most, gdje je opera. Mislis da je nemoguce da je uvijek nebo plavo a more neobicno modro. Da jedrilice uvijek plove u pozadini i da ljudi uvijek izgledaju opusteno ispijajuci kafu u jednom od mnogobrojnih kafica uz obalu. Na televiziji vjetar uvijek izgleda ugodno a galebovi nikad nisu dosadni vec se lijepo uklapaju u atmosferu. Mislis da se miris mora osjeti na daleko i da se sa vremena na vrijeme cuje sirena dolazecis brodova. Kada zamisljas Sidnej, uvijek mislim na visoke, zgodne plavuse. Plaze bijelog pijeska koje se protezu u beskonacnost. Surferi u crnim odjelima sa svojim sarenim daskama kako ispijaju koktele na plazama. Vidim ceste okruzene starim, engleskim zgradama - cudesnim dijelima arhitekta koji danas nisu medju nama. Zamisljam umjetnost, galerije, muzeje.. dijela modernih kipara koja te pozdravljaju iz mnogobrojih parkova ovog grada. Nisam ni pomislila da postoji narod koji ruckove provodi u parku, sjedeci na travi, uzivajuci u hrani usred haoticnog dana. Da ljudi usput hrane egzoticne papige svih boja, koje veselo pjevaju u granama iznad njih. Takodjer nisam znala da se ljudi znaju tako smijati. Da ce te toplo pozdraviti i svako jutro pitati kako si, ocekujuci odgovor a ne onako iz ciste pristojnosti. Slusala sam price gdje ljudi opisuju Sidnej kao divan grad. Brdovit, okruzen morem, ispunjen parkovima i veselim ljudima. Malo gradova na svijetu doista ima tu reputaciju i jos manje dokaze da su price istinite. Sidnej je definitivno jedan od tih gradova.

Cuvena Sidnej Opera Queen Victoria Building soping centar Prelazak preko Sydney Harbour mosta Pogled na grad sa mosta The Cliff Vrh Mosta Opustanje Ljudi rucaju po parkovima Manly surferska plaza Centralni biznis distrikt Sidneja
18.10.2011.

Razglednica sa najljepse voznje obalom na svijetu

Za prvu godisnjicu smo trazili nesto spektakularno - da posjetimo mjesto koje je jedinstveno, carobno i time proslavimo prekrasnih 365 dana braka. Odlucili smo se na posebno mjesto koje nam je na spisku obaveznih posjeta (bucket list) - Great Ocean Road, najjuzniju cestu koja prati obalu Australije. Vrijeme nas je odlicno posluzilo tako da smo se ‘pocastili’ i helikopterskom voznjom iznad prekrasne formacije kamenja, poznata kao 12 Apostila koja se proteze uzduz ove nevjerovatne ceste. Ono sto ce vam svaki vodic reci jeste da ovih stijena, uronjenih u more, doista nema 12 i nikad ih nije bilo 12. Cini mi se da ih je danas ostalo 8 ili 9 ali su oblici, stvoreni vijetrom, vodom i solju iznimno interesantni ali i vrlo krhki. Nevjerovatan je prizor, gledajuci u otvoreno more, prepuno kitova, pingvina i delfina, kad znas da te jedino Tazmanija dijeli od juznog pola. Sama voznja ovom nevjerovatnom cestom i helikopterom iznad 12 Apostila su definitivno bili vrhunac putovanja. Pogotovo zbog toga sto ne znamo da li ce za par godina i dalje biti tu i da li cemo imati priliku da pokazemo, jednog dana, i nasoj djeci. Usput smo vidjeli koale i raznorazne papige koje slobodno lete na ovom kontinentu (cudno jer ih mi placamo jako skupo i onda drzimo u kavezima kod kuce a ovdje te bude jutrom cvrkucuci na tvom prozoru). Australija je doista jedinstvena i ovo malo sto smo do sad vidjeli nas je ostavilo bez daha. Cilj je putovati svakog vikenda i vidjeti dio po dio ovog ogromnog kontinenta. Price i slike slijede...

Koala Helikopterska voznja Papige Suplje drvece 12 Apostila Londonski most
28.09.2011.

Umjetnost ili ne?

Kasnih godina proslog stoljeca grad Melburn je imao poprilicnih problema za ulicnim grafitima. Buduci da se grad sastoji od puno malih aleja i tajnih prolaza, koji uglavnom sluze kao ostavka za otpad is kante za smece, mladi su se okupljali kako bi svoj vandalizam izrazavali na zidovima istih tih ulica. Vremenom je vlada shvatila da u sustini imaju pravi problem na rukama i da ukoliko pokusaju da zaustave mlade ili prekriju grafite novi niknu preko noci. Sreca u nesreci opstinskih vlasti je bila sto su isti ovi grafiiti bili sareni, veseli i na neki nacin su uljepsavali ove tajne ulicice u koje do tada niko nije ni zalazio. Nakon nekog vremena umjesto da nastave prefarbavati (i trositi kante i kante farbe na stotine 'vandaliziranih' zidova), napokon se ova vrsta izrazavanja prihvacena kao umjetnost. Danas je Melburn, izmedju ostalog, jedan od poznatijih gradova na svijetu po 'street art' -u koji daje ton sarenila i urbani izgled grada. Ujedno su isti ovi grafiti velika turisticka atrakcija u gradu i privlaci ljude poput mene koji satima mogu setati ovim skrivenim alejama u potrazi za interesantnim natpisima i sarenim karikaturama. Umjetnost ili ne - procijenite sami.

Jednorog Skrivena Aleja Sarenilo Vrisak Oink oink Gljive U komsiluku Iza coska Coolira Domaci pingvini
19.09.2011.

Prvi utisci iz Melburna

Danas je zvanicno mjesec dana od kako ne radim i osjecam se dobro. Jos uvijek sam u fazi medenog mjeseca gdje se Melburn i ja navikavamo jedno na drugo. Na naj-jugoistocnoj tacci Australije, ocekivala sam ce zima duze trajati, kako obicno biva na juznoj hemisferi. Medjutim, proljece je kalendarski pocelo prije mjesec dana a ja se veselim sto po prvi put u 4 godine zivim u gradu gdje dozivljavam behar, gdje lisce mjenja boje i drvece magnolija mirise ulicama. Da, proljece je sigurno tu! Danas sam cak sjedila u parku, citala knjigu na suncu - nesto nepojmljivo u Singapuru. Grad je poznat po svom sportskom imidzu gdje se ljudi bavi svakakvim sportskim aktivnostima od trcanja do golfa a gdje su biciklisticke staze iscrtane cijelim gradom. Melburn je takodjer poznat po ludom vremenu (kazu da se 4 godisnja doba promjene u jednom danu) i odlicnoj hrani. Nije ni cudo sto se ljudi moraju baviti sportom kad je hrana fantazija. Mislim da je to jedan od glavnih razloga zasto nam nije zao napustiti Singapur cinjenica da nismo predaleko od Azije i jos uvijek imamo na raspolaganju odlicnu vijetnamsku, kinesku, tajlandsku hranu a opet smo u centru evropske kulture. Drzava Victoria u kojoj se Melburn glavni grad je poznata po evropljanima, pogotovo talijanima i grcima. To doprinosi naprednoj kulturi kafe koja me podsjeca na nase prostore, gdje ljudi sjede i piju kafu na suncu i po nekoliko puta dnevno. Kultura kafe nije americka - gdje neko uzima take-away samo da bi dobio dnevnu dozu kafeina, vec je opusteno, uzivanje u okusu kafe. Doslovno vidis ljudi kako zatvaraju oci dok ispijaju svoje kafe sa uzitkom. Moj detox kafe ce da saceka par godina dok isprobam sve skrivene kafice u razno-raznim mini prolazima koji se protezu kroz Melburn. Drzite fige da sunce potraje da sto vise mjesta obidjem i sto vise otkrijem. Javim vam jos svasta nesto :)

Exhibition Street - Melburn Stanica Flinders Park Fitzroy Umjetnost patika Stanica Richmond Southern Cross Stanica Biciklisticke staze Glavna ulica Melburna
15.09.2011.

Hello Australia

Nakon prekrasnog putovanja kroz Nepal i Tibet u februaru ove godine, odlucili smo se na veliku promjenu. Zivot u Aziji je divan ali ne realan. Radis i dan i noc, zivis sa vikende tokom kojih se trudis potrositi ono novca sto zaradis preko sedmice samo da bi se osjecao kao da postojis. Nama je jedina nada bila da se odvojim od singapurskog zivota time sto cemo putovati vikendima i godisnjim odmorima i onda sa gorkim okusom u ustima se vracati natrag na posao. Na Tibetu smo shvatili da se nesto treba promjeniti. Da li je to posao, lokacija, navike ili nesto drugo. Odlucili smo se na krajnost - promjeniti sve! Kad je bal, nek je maskenbal! Oboje smo dali otkaz, spakovali 33 kutije suvenira, slika i bespotrebnih krpica i poslali, ni manje ni vise nego u Melbourne, u Australiju. Trenutno smo u juznoj hemisferi gdje smo odlucili provesti nekoliko godina, uzivati u godisnjim dobima i putovati Australijom, Novim Zelandom i otocima Pacifika. Vjerovatno bi trebala promjeniti naslov bloga u "bosanka u Pacifiku" :) Sve u svemu, ovo je uvod u nesto lijepo: vise postova o divnim putovanjima, iskustvima i avanturama kroz najjuzniji kontinent.

08.05.2011.

Carobna Zemlja Istoka - DRUGI DIO

Kad smo krocili na tibetansko tlo, odjednom se teren oko nas promjenio. Granicni gradovi su postali sivi i kamenje se odjednom povecalo. Okruzile su nas stijene. U roku od nekoliko kilometara nakon granice zelenilo je nestalo, zemlja i kamenje su dominirali. Vozili smo se nekoliko sati preko savrseno asfaltirane ceste prema prvom granicnom gradu Nyalam. Stigli smo dok je zalazilo sunce i po prvi put smo vidjeli divlje jakove - velike, dlakave zivotnje, nalik na krave sa velikim rogovima. Prva noc je bila najteza. Spavajuci na 3700m nadmorske visine je skoro nemoguce buduci da se tijelo nalazi u fazi pred hipoksiju gdje se bojis zatvoriti oci u slucaju da prestanes disati. Adrenalin pomaze ali vrtoglavice, treskavice i konstantna potreba trcanja u toalet vam nikako ne pomazu. Prenocili smo (ne prespavali), u hostelu, boraveci u velikoj sobi sa jos dva para, u vrecama za spavanje za -20 stepeni, zajedno stisnuti da se smrznemo. Ovo je bio prvi put u zivotu da smo spavali u vrecama, napravljenim za Mt Everest i to u cizmama. Uskoro smo saznali da hoteli na Tibetu nemaju grijanje vec jednu centralnu sobu gdje se kuha i koristi jakov izmet za vatru (jer je drvo skoro nemoguce nabaviti) gdje se ljudi okupljaju i ispijaju caj od maslaca. Van hotela, vrijeme smo provodili trazeci komad asfalta obasjan suncem, ili smo se konstantno kretali kako se ne bismo smrznuli na mjestu. Koza na licu i rukama je ubrzo pocela da puca a kreme su se istrosile u roku od prvih 48 sati. Nakon prve, besane noci, mnogi nasi saputnici su prezivljavali strah svakog putnika kroz Himalaje - bolesti visine (Acute Mountain Sickness) gdje tijelo prelazi u stanje soka zbog manjka kisika u zraku. Pocinje naglim glavoboljama i vrlo brzo prelazi u manje vise konstantno povracanje i vrtoglavice. Kada osoba dodje do ovog stadija, gdje se vrlo brzo dehidrira, jedini spas je hitno silazenje na visinu ispod 2200 metara gdje se tijelo vraca u normalnu. Kako bismo ovo sprijecili, unaprijed smo poceli piti tablete protiv AMS-a jer smo, za razliku od ostalih turista u grupi, mi jedini zivjeli na otoku koji se nalazi na jedva 9m nadmorske visine. Lijekovi su pomogli mnogima, dok su se ostali morali vratiti u grad nize od Nyalama. Rano ujutro smo krenuli, put pod noge (u nasem slucaju na tockovima), prema nasoj sljedecoj avanturi - Lhatse. Buduci da je putovanje trajalo nekoliko sati, imali smo priliku da posmatramo prirodu i promjenu ekosistema oko nas. Najsokantniji dio terena su bili sami pejsazi koji su se protezali hiljadama kilometara prema tibetanskoj ravni i sa druge strane prema Himalajama koje su se uzdizale preko 7000 metara iznad nas. Teren iz izgledao kao scena sa mjeseca. Sve sami kamen. Sive stijene su se protezale beskonacno. Nikad nismo vidjeli toliko tonova sive boje ispod savrseno plavog neba, bez ijednog oblacka. Nalazili smo se na najvisoj zemlji na planeti. Prelazeci visine do 5260m. Zaustavljali smo se samo da dozivimo kako je do disati na tolikoj visini. Potrcati ili skociti je skoro nemoguce a nakon 10 koraka se moras zaustaviti da ti se ne zavrti u glavi. Nevjerovatno iskustvo! Hiljadama kilometara nismo vidjeli niti jednu stabljiku, niti jedno drvo. Ali smo zato vidjeli stado ovaca, divljih konja i jakova. Zacudjeni smo pitali vodica sta te zivotinje jedu, jer je sve oko njih cisti kamen. On nam je objasnio da svaki kamen na sebi ima sloj vegetacije, neke vrste. Biljne bakterije ili neku vrstu slame koju mi nismo mogli vidjeti kojom se hrane. Vise nikad necemo kukati i jednolicnoj hrani buduci da zbog manjka resursa, na Tibetu izbora bas previse i nema.    Posmatrali smo okolicu, divili se tisini i mirisu vjetra. Udisali smo duboko zrak, cisci nego bilo gdje na svijetu, hladniji i rijedji. Divili smo se planinama, kamenju i vodi koja se protezala na sve strane ispod zamrznutih rijeka i ledenih vodopada. Vozili smo se dublje u drzavu, primjecujuci, tu i tamo, znakove na kineskom i po koju kinesku zastavu ali jedva da smo vidjeli i jednu zivu dusu. Svakih 100-tinjak kilometara po par sareno-ofarbanih kucica od blata. Za svaku su zavezane budisticke sarene zastave sa molitvama, plave, zute, zelene, crvene i bijele boje koje trepere na lokacijama poput planina, mostova i vrhova hramova. Budisti vjeruju da vjetar i voda nose molitve ljudima i da se zbog toga trebaju vezati na visokim lokacijama. Osjecali smo se kao u Bhutanu. Napokon nesto poznato! Kasnije smo takodjer saznali da je tibetanska kultura (slicna kulturi u Bhutanu) puna sarenila, veselja i jarkih boja koje sluze da razbe monotoniju prirodnih boje i ocajnicke borbe protiv sivila. Nakit, hrana, garderoba, umjetnost - sve je u skladu sa prirodom ali sareno, cineci ljude sretnijim i ozivljavajuci atmosferu. Uz cestu i korita rijeke i jezera smo takodjer primjetili hrpe kamenja, redanim manje na veci. Saznali smo da su to ‘stupe’ - strukture napravljene da sadrze budisticka molitve. Njih su uz put sastavljali hodocasnici na putu ka Lhasi za srecu i sretan put.   Posmatrajuci okolinu kroz oci putnika, sve je izgledalo savrseno - prekrasne planine sa bijelim, snijeznim vrhovima, zaledjeni vodopadi uz cestu, plavo nebo bez ijednog oblaka i svako malo sarene zastave da vas napomenu da tu blizu ipak ima civilizacije. Prilazili smo prvom vecem gradu, uzbudjeni i nervozni. Radovali smo se nasem prvom susretu sa tibetanskim drustvom.  

26.03.2011.

Carobna Zemlja Istoka - PRVI DIO

Nakon cetiri mjeseca braka, odlucili smo oprasiti kofere i krenuti na dugo-ocekivani medeni mjesec. Buduci da bi se vecina ljudi odlucila za neke egzoticne destinacije na plazi, uz palme i miris mora - mi, kao i uvijek, moramo u planine. Zivot na tropskom otoku je jednostavan, nadmorska visina je ugodna a mora vam ima na sve strane. Upravo zbog cinjenice sto nemamo godisnjih doba, promjene temperature i planina zeljeli smo otici daleko od svega i mislim da smo nasli najvisu tacku, ne samo u Aziji, vec i na svijetu - Himalaje. Sletili smo u Nepal, gdje je pocelo nase putovanje ka finalnoj destinaciji - Tibet. Planine su nam oboma u proteklih nekoliko godina prerasle u strast upravo zbog toga sto ih vjerovatno nemamo i Singapuru i sto nam oboma fale da sluze kao orijentir prirode. Rano ujutro smo mini busom krenuli iz Katmandua u Nepalu prema granici za najzapadnijom tackom Kine- nekadasnjom nezavisnom drzavom Tibet. Voznja, koja se protezala preko zelenih planina i iznad zagadjenosti gradova, bila je ugodna i svjeza. Radovali smo se nakon dugo vremena biti u drzavi gdje je temperatura ispod 27 stepeni. Putovali smo sa dva ruksaka i radovali smo se istrazivanju novih teritorija. Jedino sto nas je malo iznenadilo je sto nam vlada Kine nije dozvolila da putujemo sami, vec smo morali ici na turu. Ova varijanta nam nikako nije odgovarala buduci da smo htjeli da idemo na medeni mjesec sami i zbog razloga sto mi inace putujemo kao avanturisti a ne pod paketima turistickih agenata. Nakon mukotrpne borbe i pregovaranja sa agentima, popustili smo buduci da se ne mozemo boriti protiv sistema koji postoji od 80-ih godina kada su prvi turisti pusteni u Tibet i Lhasu - zabranjeni grad. Od tada do danas je poprilicno malo ljudi vidjelo ovaj magicni kraj svijeta, upravo iz razloga sto je toliko udaljen od ostatka civilizacije. Prvi ljudi koji su pokusali posjetiti ove prostore su vidjeli divote ali nazalost mnogi od njih nikad nisu nista stigli napisati ili dokumentirati buduci da su se ili zamrznuli ili nestali bez traga. Prvi stranac koji je usao na ove prostore i ostao punih sedam godina je austrijanac (sjetiti ce te se knige Sedam Godinu u Tibetu) - Heinrich Harrer koji je detaljno opisao sve ljepote ovog podneblja i time inspirisao supruga i mene da se zaputimo u Lhasu preko Khatmandua. Buduci da je Tibet vec pola stoljeca pod kineskom okupacijom, sastavni je dio, i zvanicna pokrajna, Kine. Iako je, poput mnogih drugih kineskih pokrajni, absolutno drugacija od istocne Kine koju mi znamo (Peking, Sangaj itd), Tibet je od kasnih 1950-ih ipak u Kini cije su vojne snage okupirala glavni grad sa istoka drzave i natjerale Dalai Lamu - najviseg spiritualnog vodju, na bjeg u sjever Indije gdje je i dan danas. Daramsala u Indiji, gdje se danas nalazi Dalai Lama je, pored Nepala, najveca populacija rasaljenih tibecana na svijetu. Na ovim prostorima sa prekticira Budizam koji je evulirao iz Bon religije kao i ostalih lokalnih relgijia (ali koji je, kao u Bhutanu, vezan za animizam i koji se nalazi u grani Mahayana budizma). Kinezi su nazalost pokusali kompletno zabraniti prakticiranje religije i time potisnili kulturu na Tibetu koja je vezana direktno za budizam. Medjutim pocetkom 80-tih godina kada su poceli dozvoljavati turistima pristup Tibetu, kinezi su ipak popustili ‘stisak’ i dozvolili da se religija slobodno prakticira. Bez obzira sto je ovaj elemenat drustvenih aktivnosti dozvoljen, postoji duga lista zabranjenih stvari a kojima smo se susreli na samom ulazu u drzavu. Na granicnom prelazu su nam oduzeli sve knjige na engleskom koje pisu u historiji Kine i Tibeta, oduzeli su nam sve knjige, casopise i ostale materijele koje su sadrzavala bilo kakve informacije o Tibetu a upozoreni smo bili unaprijed da ukoliko budemo imali slike Dalai Lame da cemo svi biti zadrzani na granici nekoliko dana. Strasno! I tako smo mi, nakon mukotrpne birokratske procedure, sa 4 odusete knjige, rastvorenim prtljagom i jos 16 ljudi presli granicu izmedju Nepala i Kine i zvanicno usli u Tibet.

26.02.2011.

Raznorazni Gmizavci

Ljudi vas ne upozoravaju o raznoraznim gmizavcima sa kojima ce te se susresti ukoliko se preselite u tropsku drzavu poput SIngapura. Ovo se doslovno odnosi na male, brze, strasne zivotinjame koje vas mogu iznenaditi u svako doba dana na svim dijelovima otoka - ukljucujuci i u vasoj kuci. Ukoliko ostavite bilo koji prozor otvoren mozete biti sigurni da ce neki gusteri, zohari ili druge tropske bube pokusati naci utociste od vanjske vreline bas u vasoj kuci. Narocitu im se svidjaju klima uredjaju gdje inace zive a kuhinje su im takodjer omiljene jer znaju da ce garant naci neku hranu. Kada grabite peglu koja vam stoji na vrh frizidera, a na njoj se nalazi guster od 10cm nije bas najljepse iznenadjenje dana. Takodjerukoliko ostavite cipele vani, postoji velika sansa da vam se bube zavuku u cipele - dobro provjerite prije nego sto obujete (na bosu nogu)... Sva sreca da mi nemamo vrt jer smo culi horor price o kobrama i drugim zivotinjama koje inace zive u parkovim i kanalizaciji da nadju put do kucnjih ljubimaca... Sto bi tata rekao: "trazili ste, gledajte"... tako da se necu zaliti.. Svaki se dan iznenadjujemSamo nisam znala da gusteri vole vino...

25.01.2011.

Rad, rad i samo rad

Mnogi me ljudi pitaju za zivot u Aziji... i tako sam odlucila isprazniti misli... ... vrijeme prolazi brzo ne zato sto se zabavljas vec zato sto sve iscekujes nesto, neki sastanak, neki deadline a najvise se radujes zavrsetku dana kada navecer odahnes ali zato nocu imas snove o sastancima narednog dana. Ovaj tempo se moze izdrzati ali samo do odredjene granice. Kada dodjes do granice iscrpljenosti gdje ti i vlastito tijelo govori da ne mozes dalje, da usporis - treba da ti bude jasno. Mislim da se u Aziji pojam rada shvata drugaciji nego u ostalim zemljama. Ovdje je to srz zivota, sama sustina. Sve ostalo je sporedno. Posao je fokus tvoje energije, cak toliko da sve ostalo sto radis suvisno je i podredjeno poslu kojim se bavis. Hrana i san postaju samo elementi koji omogucavaju rad ali se rade cisto iz fizicke potrebe - jer organizam treba energiju iz istih. Prioriteti se mjenjaju, ono sto je neka bilo vazno pada u drugi plan. S ljudi se vidjas ako stignes da ih ubacis u svoju agendu izmedju pedikira i casova spanskog. Sad mi je jasna ta potosacka moc Azije, koja radi, i za druge zaradjuje profit i nema previse vremena da trosi na sebe tako da iskoristava vikende i praznike da obidje radnje i kupi sto vise stvari moze da bi imali osjecaj da iskoristavaju svoje vrijeme racionalno i da stignu uraditi i neke licne stvari. Tu i tamo upoznam ljude koji imaju 'zivot van posla', idu crkvu, volontiraju negdje, bave se sportom, zabavljaju se ali to je rijetko jer nivo energije godinama opada tako da je sve skoncentrisano na rad. A kad radis, zaradjujes, novac se gomila na racunu i postajes rob svog vlasnistva (odplacivanja stana koji kosta milion dolara, auta na koje placas ogromne poreze jer zivis na otoku sa ogranicenim prostorom itd). Nedavna svjetska kriza je dokazala da regije poput Azije izronjavaju jace nego ikada, sa radnom snagom mocnijom od ostatka svijeta (narocito Kinom i Indijom). One su jednostavno navikle da se bore za opstanak i svaki pojedinac tezi da se dokaze jer od milijardu indijaca moras biti taj koji radi vise, koji se trudi i koji ce biti zapamcen. Zamislite kako je tek kod kineza. U Singapuru, generalno, postoji ogroman pritisak da budes najbolji i svemu sto radis, a kad si stanac u njihovoj drzavi, pritisak je jos veci... Kapitalizam vlada svijetom ali Azija je stepenica iznad i svjetlosnu godinu ispred ostatka svijeta po radnoj kulturi. Niko te ne pita da li radis 12 sati dnevno, da li stignes spavati 8 sati i da li jedes zdravo - ti si jednostavno mehanizam, masina koja funkcionise dok baterije rade... Dobro dosli u Aziju :)

28.12.2010.

Bosanka i Meksikanac u Singapuru

Moja novogodisnja rezolucija je da nastavim pisati ovaj blog i siriti svoje ograniceno poznavanje Azije. Nakon cetiri godine boravka u Jugoistocnoj Aziji mogu komotno reci da se svakim danom iznenadjujem novim stvarima i da svaki dan obogacujem svoju mentalnu biblioteku podacima, pricama i jedinstvenim iskustvima. Mogu ponosno reci da je 2010 godina, godina veliki stvari i sigurno se dokazala kao, do sada, najupecatiljivija godina mog zivota.

Prije 3 mjeseca sam se udala u Meksiku, ni manje ni vise nego za meksikanca a prije nase svadbe preko Pacifika, imali smo priliku da se uzmemo i u Singapuru. Ovo je definitno come-back tema ovom blogu jer sam na dan same svadbe (ili kako to ovdje zovu ‘solimnizacije’) muzu svom rekla kako moram da blogujem na ovu temu. Ako se pitate zasto se nismo uzeli u BH, odgovor je vrlo dugacka lista razloga - procedura, birokratija, papirologija, cijena, godisnji odmori, cekanje itd (lista moze ici nadogled)...

Zarucili smo se prije 2 godine nakon cega smo rekli da cemo se baciti u istrazivanje gdje je najlakse izvesti svadbu. Ispostavi se da u BH, moramo da se prijavimo maticaru mjesec dana prije svadbe kako bismo zakazali datum, onda moj momak (stranac) mora da bude u drzavi mjesec dana (tj da uzme godisnji odmor i ostavi posao mjesec dana da cekamo odobrenje naseg Ministarstva Vanjskih Poslova, kako bih se ja mogla udati za stranca). Najsmjesnije mi je bilo kad smo se obratili meksickoj ambasadi u Singapuru da nam izda papir kojim potvrdjuje da nema zakonskih prepreki da se meksikanac i bosanka vjencaju (zatrazeno od maticnog ureda u BH - buduci da se udajem za stranca).... to je bila zadnja kap nakon cega smo promjenili pricu: vjencanje ne mora biti u BH.

Nakon povratka u Singapur, bacili smo se na istrazivanje vjencanja na ovom malom otoku. Naravno, buduci da Singapur ima veliki problem bijele kuge i da ocajno podstice mlade da se vjecaju, donekle smo znali da ce proces biti relativno jednostavan - ali nismo znali koliko jednostavan. Uspostavi se da se registracija vrsi online, preko Singapore Solemnization website-a tzv ROM (Registry of Marriage). Jedino pravilo je da morate boraviti u Singapuru minimalno 2 sedmice kad se registrujete online. Kad uplatu od 200 singapurskih dolara - samo za strance (oko 250 KM) uradite online, morate sebi isprintati formular, izabrati jednog od 300 maticara, cija su imena izlistana zajedno sa njihovim adresama da biste lakse mogli naci ko zivi blize vama, kontaktirate ih preko telefona i zakazete tacan datum i mjesto sa njima.

Mi smo se nasli sa nasom maticarkom, izbrali smo ime jer nam je bilo tipicno singapursko - nismo se razocarali. Elaine je zenica od 70 godina koja vec godinama vrsi duznost maticara jer joj je bilo dosadno nakon sto se penzionisala. Mala kineskinja od metar i pol nas je docekala sa cajem i keksima da nam objasni proces, sta ce reci tokom ceremonije i da nas pita da li mi imamo kakvih zahtjela. Usput moram naglasiti da se maticarima nista ne placa ali ukoliko je vjencanje van prostorija ROM-a (na nekon lokacija vaseg izbora) preporucuje se simbolicna donacija visine cijene taksija (dosta jeftino u Singapuru) kako bi Maticar dosao bez problema. Dan ili dva prije samog cina vjencanja morate da posjetite ROM, da donesete pasos i potrebnu papirologiju (ispunjen formular koji vam je maticar potpisao) i dignete desnu ruku kako biste ponavljali neku zakletvu za drzavnom sluzbenicom koja vam prica nesto iza saltera u smislu da niste vjencani u drugoj zemlji, da razumjete u sta ulazite itd... Vi samo ponavljate i kad vas pita da li razmijete nikad se nemojte nasaliti da pitate da vam sve to da u pismenoj formi (zamalo sam izgubila glavu zeljeci da ispadnem smjesna)...

Ali zamislite!!! Uzimaju vam za rijec da niste vjencani u drugoj zemlji, da niste kaznjeni niti progonjeni, dok u svim ostalim zemljama svijeta vam traze brdo papira iz svih drava gdje ste ikad bili da dokazete to prije nego sto stupite u brak... Sama ceremonija je bila jednostavna, ispred 20tak nama najblizih prijatelja.

Sve se odvijalo u vrtu jednog restorana uoci otvaranja prvih Omladinskih Olimpijskih Igara u Singapuru. Elaine se dokazala kao divna Maticarka sa dosta smisla za humor (rijetkost, nazalost). I tako smo se mi, vrlo jednostavno, uz vrlo malo papirologije, gotovo bez stresa i puno smjeha dobili vjencani papir (koji doduse sada moramo da prevodimo kako bismo bili vjencani i u nasim drzavama....) Cini mi se da ce potrajati..

Prava svadba, sa familjom i 250 gostiju, je bila u Meksiku (Mexican style) ali to je poseban post... Bas sam sretna osoba, imam priliku da ucim o nama stranim kulturama- sa jednom sam u braku a u drugoj stanujem :)

25.05.2010.

Do Manje Guze uz Dnevne Novine

Svako jutro citam besplatne dnevne novine koje se tokom noci misteriozno stavljaju pred ulazna vrata svih stanovnika otoka.
 
Jedna od mojih novogodisnjih rezolucija je da se bolje uputim u desavanjima u drzavi u kojoj zivim i dnevne novine su jedan od boljih izvora informacija. Naravno nakon sto prelistas crnu hroniku (ko je smaknut, ko je dobilo koliko udaraca bicem od suda i ko gubi milione zbog kasina koji su se nedavno otvorili) prelistas i medjunarodnu rubriku i ostale kometare i dopise citalaca koji pisu svakakve gluposti.
 
Najinteresantniji dio dnevnih novina su reklame, kojih ima koliko ti srce hoce. Na ovako malom ostrvu mozete samo zamisliti koliko novosti ima pa da bi uopce bilo sadrzaja novina mora se napuniti svakakvim sarenim i primamljivim reklamama.
 
Pored redovne rubrike ‘kineske stvari koje se dijele dzaba’ i neobilazne ‘gdje mozete jesti (nekvalitetno) za 2 dolara’ postoje (meni sokantne) reklame koje glase: Smanjite guzu, Povecajte grudi, Carobno otklanjanje bora i slicno (ovo je najozbiljnije!).
 
Ove reklame su na udarnim stranicama, najceske prvoj iza naslovnice ili zadnjoj (koja ujedno i najvise kosta u svijetu stampanog medija).
 
Ovo primjecujem vec cesce vrijeme i svaki se put smijem i zamisljam u nasem Oslobodjenju da izadje reklama za povecanje grudi i smanjenje guze.
 
Slatko se nasmijem svaki put jer su ovo specijalne ponude po salonima ljepote i razno raznim spa centrima ali je ujedno i odlicno ogledalo drustva i vrijednosti koje vladaju.
10.05.2010.

Globalizacija & Internacionalizacija

8 marta – na medjunarodni dan zena jedna od mojih prijateljica se udala. Ona je rumunka, on je novo zelandjanin a svadba im je bila na Baliju u Indoneziji, nakon cega su se spakovali i odselili za Tajpej na Tajvanu.
Mi smo sve tri godine radile skupa u Singapuru i samom cinjenicom da smo obje iz jugoistocne evrope, slicnog mentaliteta i jedine plavuse medju 250 radnika prirodno smo se pocele druziti..
 
Interesantno je kako jedna rumunka organizira svadbu na Baliju za 100 gostiju i to iz Sinagapura. Svadba je bila u basti jedne vile u jugoistocnom dijelu otoka koja gleda na more i ima bazen koji je prelijeva u isto.
 
Gosti su uzdisali dok su mirisali frandzipani cvjetove i gledali ljepote ove egzoticne kulture i slusali svestenika dok asocira njihov brak sa najsvetijim plodom otoka – rizom. I dok se njihova ljubav usporedjivala sa poljima rize, glavnim izvorom hrane i zivota Balija, par je blistao od srece jer je projekat uspio – ostvario se san i svadba iz snova..
 
Sljedeci korak je moja svadba u Meksiku koja ce biti najveci izazov do sada... bosanka i meksikanac koji zive u Singapuru pokusavaju organizirati svadbu u lokaciji koja je preko 16,000 milja udaljenosti od ovog malog otoka u jugoistocnoj aziji. Hoce li se moj brak asocirati sa ljutim papricicama ili kukuruzom?
 
Bali, Indonezija Bali sa prijateljima Pred oluju
21.04.2010.

50 razloga da posjetite Singapur

03.04.2010.

Otok Cejlon

Malo prije Bozica pala je ideja da se skokne do Sri Lanke. Buduci da je ovo jedna od rijetkih zemalja gdje mi nije potrebna viza a gdje jos nisam bila jedva sam docekala prijedlog da upoznam jos jednu kulturu Azije.
 
Cejlon ili danasnja Sri Lanka me je oduvijek fascinirao zbog svoje odvojenosti od svijeta, ne samo cinjenicom da je otok vec i udaljenoscu i kulturnom bogatsvu.
 
Prve impresije su nevjerovatne. Aerodrom je ogroman, cist, moderniji od mnogih u Aziji. Infrastruktura same zemlje nije razvijena i, poput Indije, treba vam oko 2 sata voznje da predjete put od 60 kilometara ali zato otok nudi mnoga bogatstva koja necete naci nigdje na svijetu.
 
Poput juzne Indije, otok Cejlon ima bogatu ishranu ispunjenu morskim plodovima i ljutim umacima od raznoraznih zacina koji rastu u ovom tropskom podneblju.
Sri Lanka ovisi od turizma i izvoza caja cijim plantazama je prekriven cijeli centralni dio otoka koji se nalazi u planinama gdje je zrak cist a temperatura dovoljno svjeza da se caj uzgaja.
 
Mi smo sletili u Kolombo, glavni i najveci grad na otoku koji se nalazi na sjeverno zapadnoj obali odakle smo krenuli obalom na sam jug otoka. Prosli smo gradice portugalske i holandske kolonije koji su mjesavina Evrope i Indije, ispunjene nekim elegantnim sarmom i azijskim ludilom u isto vrijeme. Usput smo se zaustavili na plazi Unawatuna, poznatoj po ronjenju i cinjenici da je decembra 2004 godine sravnjena sa zemljom tokom cunamija koji je potopio veliku povrsinu plaza Sri Lanke.
Mozemo slobodno reci da traga cunamija (sem na slikama novo izgladjenih bungalova) nema ni blizu.
 
Galle je jos jedan gradic na vijugavom putu uz obalu. Grad je nastao prije 2 stoljeca jer je bio luka raznih naroda koji su kolonijalizirali Sri Lanku i crpili njena bogatstva; sve od slonova i lavova do biljaka i ljudske radne snage. To je glavni razlog zasto jako puno gradjana prica engleski jezik a i dalje postoji bogatstvo mjesavine naroda i religija poput katolicanstva, hinduizma i budizma.
Galle je gradic koji ce vas, poput Pondicheria u Indiji, na prvi tren svojom arhitekturom podsjetiti na englesku. Ako se malo zagledate vidjeti ce te vjesani ves kroz balkone i prozore, smece po ulicama, miris curry-a i zvuk truba vozila u daljini. Koze slobodno setaju ulicama a lokalci ce vam po svaku cijenu pokusati prodati kovanice za koje tvrde da su iz 18. vijeka kad su prvi vojnici stigli na otok i da su unikati. Iza coska cete vidjeti drugog covjeka sa istim kovanicama.
 
Nasa zadnja stanica u kojoj smo proveli 5 dana je malo selo zvano Tangalla oko 150km sjeverno od Maldiva. Ako nemate mogucnosti da odete na ove skupe otoke i uz to zelite da vidite malo kulture obavezno vam preporucujem Tangalla. Nas osmoro smo 5 dana proveli u raju zvanom Kadju House http://www.kadjuhouse.com/ gdje sam po prvi put spavala pod zvjezdama gledajuci frangipani drvece i slusajuci valove kako udaraju o obliznje stijene.
U Tagalle smo uzivali u lokalnim specijalitetima i lizali prste zahvaljujuci lokalnim kuharima koji su nam pravili tipicnu hranu i hranili nas egzoticnim vocem i zacinima. Pet dana u raju proveli smo budeci se zorom da gledamo domace ribare kako hvataju ribu i bivole kako se kupaju u obliznjoj rijeci dok nam orlovi lete nad glavom. Po prvi put sam dozivjela da se neko popne na kokosovo stablo za mene i ubere mi i otvori kokos da se napijem majke prirode. Po prvi put sam se budila sa lotusovim cvjetovima koji se otvaraju zorom i meditirala na plazi ispod duge koja se protezala preko obliznjeg brda. Poput jedne bajke.
 
Cula sam mnogo cega o Sri Lanki i sigurna sam da se drzava ne moze upoznati u pet dana boravka na plazama ali mislim da je ovo bio dobar uvod i podsticaj da se vratim i obidjem sve silne UNESCO zasticene hramove i zone u unutrasnjosti ovog bogatog otoka koji unsrecen cunamijem pa gradjanskim ratom i koji vrijedi ekonomski podrzati jer smatram da je jedan od mnogih potencijala nase planete za koji mnogo ljudi jos ne zna!
Kuhinja Sri Lanke Tagalle Duga Yoga na plazi Tagalle Pogledajte sta smo nasli u rijeci Plaza Colombo Kandju House Svetionik Galle Colombo Sprema se oluja Ovo je zivot!!
27.01.2010.

Grad u Crvenom

Na pragu je kineska Nova Godina. Grad je okicen crvenom, zlatnom i narandzastom bojom i miris kolacica kuhanih sa previse maslaca je oko nas.
 
Ulazimo u godinu tigra.
 
Nisam jos skupila hrabrosti da odem procitati svoj horoskop za narednu godinu, vjerovatno jer sve sto su predvidjeli za godinu bivola se dogodilo. Ne znam jer je tome doprinjela ekonomska kriza ili je kineski horoskom u zvjezdama vidio da ce biti teska godina.
 
I ove nove godine bjezim iz grada. Dok Kina slavi nekoliko sedmica, Singapur slavi samo 2 dana ali su srecom ova dva dana povezana sa vikendom pa ljudi to maksimalno izkoriste. Nije visoka sezona pa se i avionske karte mogu naci jeftino.
 
Atmosfera u gradu je poput one za zapadnu novu godinu. Ljudi se spremaju, kupuju namjernice, zene idu na frizure, ciste i spremaju kuce, kupuje se nova garderoba – po mogucnosti crvena.
 
Prvi dan kineske Nove Godine je poput Bajrama, obilaze se familija, najcesce se ide kod najstarije osobe u porodici, donosi se hrana, ruca se i razgovara. Djeca i neudate djevojke dobijaju tako zvane ‘crvene paketice’ koji su u sustini crvene koverte sa novcem (najcesce odredjena suma novca koja je parna, ima osmicu u sebi i mena cetvorki). Sve je stvar obicaja. Cak se i meni u kancelariji daju paketici po 8, 18 i 28 dolara i sala slijedi kako naredne godine necu vise primati crvene koverte.
 
Nama su u kancelariji postavili drvece sa mandarinama (pravim) koje se ne smije jesti (tako da mandarine trunu i ne mirisu bas najljepse nakon odredjenog vremena) ali zato ljudi jedni drugima kupuju mandarine cija cijena skoci do 10 puta vise u ovom periodu.
 
Kazu da je godina tigra dobra za udavanje i odlicna za ljubav. Pa nek vam je svima sretna godina Tigra!
 
Po treci put iz Singapura: Gong Xi Fa Cai!
31.12.2009.

Kulturni Sokovi

Vec 3 godine se borim da shvatim koncept kineske higijene. Nesto sto je, kao i u Kini, prisutno i u Singapuru. Pored svakodnevnih ispada poput pljuvanja na ulici, pustanje vjetrova i podrigivanja u javnosti, tesko mi pada prilagodjavanje njihovom shvatanju cistoce.
 
Najnoviji ispad mi se desio nedavno, u nacionalnoj operi, gdje sam u sklopu singapurskog festivala plesa isla da gledam Shen Wei asambl. Shen Wei je jedan od koreografa svecanog otorenja olimpijskih igara u Pekingu.
 
Buduci da je bila premijera i prvi put da asambl plese u Aziji, sredili smo se. Obukla sam svecanu crvenu haljinu i pripremila se da uzivam u dvosatnom programu. Sjedili smo u samoj sredini sa savrsenim pogledom na binu. Opera je bila puna do zadnjeg mjesta. Sve je titralo od uzbudjenja.
 
Nasli smo mjesta 5 minuta prije pocetka predstave i smjestili se da uzivamo u kad smo iz cista mira culi pucketanje iza ledja.
 
Okrenula sam se vidim zenu, u svecanoj haljini, 2 reda iz mene, kako grickalicom reze nokte! U sred opere, minutu prije pocetka predstave.
 
Ovo sam ranije vidjela od kolega na poslu (stol do mene), od ljudi u javnom prevozu pa cak i u biblioteci ali u operi tako nesto nisam ocekivala...
 
Nigdje kraja cudjenju i kulturnim sokovima.
20.11.2009.

Svijet umjetnog rahladjivanja

Jedna mala tropska drzava na ekvatoru u kojoj...

1) Je uvijek zimsko godisnje doba u zatvorenom prostoru.

2) Trosi 30% svoje elektricne energije na rashladjivanje

3) Je rekordno niska temperatura u kino dvoranama

4) Vam plave usne na radnom mjestu

5) Se dobija upala pluca u zatvorenom prostoru dok je napolju +30 stepeni

15.10.2009.

Povratak sa 45. paralele

Vratih se iz moje lijepe Bosne, nakon (skoro) 3 nezaboravne sedmice.
Zimus kad sam slijetala u Sarajevo, planine su bile prekrivene bijelim pokrivacem, drvece je bilo golo a hladnoca je ulazila u kosti. Bio je to lijep period i godisnje doba koje nisam vidjela pune 2 godine.
Ovaj put je bila rana jesen. Onaj lijep period kada se lisce igra bojama i kada su vam pejsazi modro-plavoga neba obasjani zlatnim tonovima i crveno-zelenim sarenilom. Baka mi rece da ne voli jeser jer sve umire a ja uzivam u njoj jer tek tada primjetim da je sve zivo.
 
Vilsonovo setaliste je prekriveno liscem a trava u parkovima je i dalje zelena. Ljudi setaju u kratkim rukavima a vjetar nosi miris sunca i ljeta ka nekim juznijim krajevima.
 
Ljudi izvode pse u setnju i djeca nasmijana trce po dvoristima dok im majke galame sa prozora. Osjeti se miris haustora i svjeze kuhane kafe. Sve zivi, sve dise.
 
U Sarajevu se nad haoticnim gradom uzdizu planine, suncanim zrakama obasjane, praveci sjenu sa druge obale Miljacke. Ljudi sjede po bastama, ispijajuci njihove kafe i uzivajuci u njihovim jutarnjim cigarama.
 
Zivot je drugaciji. Zivi se i uziva.
 
Slijecem u kisoviti Singapur i kapetan naglasava da je vani +29 stepeni C. Palme se njisu, zelenilo na sve strane, pomalo tmurno i sve je ravno da ravnije ne moze biti. Nema planina, nema brda, nema mirisa kafe...
 
Prvi put da mi nije do egzoticnih otoka, ljeta i tropskih temperatura. Nedostaju mi godisnja doba, zimska garderoba, lisce koje pucketa pod nogama i hladni vjetar sto puse uz Miljacku.
 
Singapur je lijep ali je moje srce ostalo na 43º52.
 
24.07.2009.

Tamno jutro nad Azijom

Desio se i taj dan. Kisa je padala cijelu noc. Ali nije obicna kisa, nije ona na koju smo mi navikli da kapa iz neba. Da kapi kise padaju jedna po jedna.
Cijelu noc je nebo plakalo kako samo azijsko nebo zna. Slapovi kise su se slijevali niz prozore, covjek nije mogao da vidi metar ispred sebe.
 
Kad je jutro svanulo, kao da i nije. Kao da je i dalje sumrak jer je nebo bilo tamne teget-sive boje. A oblaci su letjeli velikom brzinom i nisko, prenisko. Sunca nije bilo...
Ulazim u kancelariju i krecem se pravo ka aparatu za kafu. U kuhinji je najbolji pogled na grad.
23 sprata ispod sebe vidim autoputeve i kolone automobile koji i u 9 sati ujutro imaju upaljena svjetla. Neobicno, dan je a svjetlosti nema. Vani je +35 a unutra je hladno. Vrijeme idealno za spavanje.
 
Nakon pola sata, oblaci se polako razidjose, kisa polako prestade. Ulice i dalje mokre ali se svjetla polako gase jedno po jedno. Napokon je dan!
 
Saznala sam taj dan, da se upravo tog mracnog jutra desio prirodni fenomen – pomracenje sunca koje ce se opet desiti tek za 100-tinjak godina.
01.07.2009.

Big Brother vas pozdravlja

1 Jula 2009 godine, vlada Kine je trebala da uvede specijalne internet filtere za sve nove kompjutere na trzistu.
Web politika Kine nije nepoznanica u modernom svijetu tehnologije i slobodnog izrazvanja a javna je tajna nacin na koji se kaznjavaju blogger i drugi online-revolteri koji se na bilo koji nacin javno usprotivljuju rezimu i politici svoje drzave.
 
Ovakve tehnologije postoje i u Vijetnamu, Laosu, Kambodzi, Korei a da ne govorimo da se internet skenira redovno u Maleziji, Tajlandu, Indoneziji pa cak i u Singapuru. Zato dobro pazite sta pisete o bilo kojoj od ovih drzava ako planire aplicirati za vize...
 
Danas su web site-ovi poput  facebook-a, twitter-a i blogspot-a zabranjeni u nekim drzavavama (samo pogledajte sta se desava u Iranu) a ako putujete Azijom interesantno je gledati kako ljudi prevazilaze blokade pristupa nekim od ovih stranica.
 
Na primjer u Burmi (danasnjem Mjanmaru) google, yahoo i hotmail su zabranjeni tako da nisam tacno sigurna kojim web mail provajderima ljudi mogu da pristupe elektronskoj posti. Medjutim lokalne IT kompanije su se dostjetile da kreiraju specijalne platforme koje bi imitirale google i yahoo i na taj naci kroz lokalnu adresu maskirale vladi cinjenicu da su ustvari ove stranice most do web provajdera.
Nakon ciklona Nargis koji se desio prosle godine u Maju, svi serveri su bili pali ali smo mi neposredno prije ciklona uspjeli da udjemo na gmail i posaljemo mail nakon sto nam je lokalni internet cafe vlasnik ukucao specijalne sifre koje su zaobisle filtere.
Parola: snadji se!
 
Azija je cudna po tom pitanju. Cak sam i na bliskom istoku vidjela price gdje se bloggeri zatvaraju po zatvorima jer javno iznose svoje misljenja i kritikuju upravu drzave. Ovo vam ustvari samo govori o tome koliko je net ustvari snazan alat medija.
 
U Singapuru je ‘sloboda’ ogranicena. Sve dok imate jednu partiju, koja diktira pravila i gazi sve kako bi kreirali najbolju, najmoderniju, najsavrseniju drzavu na svijetu nema stopostotne demokratije. Ali onda se zamislite: ako imate sve sto vam treba da li vam uopce treba apsolutna demokratija.
Ocigledno je da je drzavi stalo do ljudi zbog toga vecina stanovnika Singapura ovo ne smatra losom politikom i slaze se sa idejom postojanja samo jedne politicke partije na glasackom listicu jer ako je ljudima dobro, nece mjenjati tim koji pobjedjuje.
 
Medjutim online uvijek nadjete interesantne clanke i kritikovanja nepostojanja takmicarkih partija. Ovakvi clanci, ako su doista ozbiljni, brzo nestanu (ili se odjednom link ne moze otvoriti)
A cinjenica da se informacije u dnevnim novinama (na kineskom, engleskom, tamilskom i bahasa) filtriraju prije objavljivanja je malo pretjerano za moje pojmove.
 
U ovoj se drzavi ne moze javno protestovati (o ovom sam i prije pisala), okupljanje vise od 3-4 ljudi na ulici sa odredjenim ciljom je vec protest i zakonom je zabranjeno. Javno izrazavanje misljenje, grafitima, natpisima ili letcima sa propagandnim porukama politickog smisla (ako nije u svrhe ekonomskog xafsinga) je takodjer zabranjeno i kaznjivo zatvorom.
 
Cak postoji glasina da je svaki dijelic otoka prekriven kamerama (ne bih se iznenadila) i da svakog momenta znaju gdje se ko nalazi.
Poruka glasi: Lako je doci na otok ali je tesko otici sa njega...
 
Zato dobro pazite sta radite online dok ste u Aziji, jer cak i zemlje koje su nalik na zapad ustvari imaju istocnjacki mentalitet koji je duboko ukorijenjen u mentalitet i kulturu... big brother vas posmatra u svakom momentu...
Happy blogging! :)
26.06.2009.

Singapurska financijska kriza

U toku je GSS – jedan od najvecih razloga dolaska hiljada turista u Singapur – The Great Singapore Sale.
U toku su snizenja do 70% i bukvalno situacije kao iz filmova gdje stotine zena cekaju otvaranje radnje kako bi se razbacale po garderobi i vristanjem pocele jedna drugoj da otimaju robu iz ruku.
Ukoliko ste gledali film Shoppaholic znate o cemu pricam.
 
Cak i bolje poznate (a opet jeftinije) firmice garderobe poput MNG, Zara i Top Shopa imaju snizenja od kojih vam se na prvi pogled vrti u glavi a svaka radnja manje-vise izgleda jednako: brdo nabacane garderobe ne sortirane po velicinama, boji i sl kao inace vec razbacano po prodavnicama.
Redovi za svlacionice su predugacki, zene su prenapete (dok im momci cuce sa strane i zbunjeno gledaju sta se sve desava oko njih), zvuk kase i provlacenja kreditnih kartica su redovna pojava u svim prodavnicama.
 
Dobro dosli u GSS!!! Dogadjaj godine koji traje oko 6 sedmica i gdje svaka zena na ostvru gubi svaki smisao razuma, logike i svih svojih principa. Kreditne kartice su svetinja a sve ostale zene konkurencija.
 
Reklo bi se da u doba ekonomske krize gdje vecina ljudi gleda svaki cent, singapurijanci (i svi turisti koji trenutno borave na otoku) gledaju kako ce ispucati limite i ponjeti kuci sto vise brendiranih kesica.
 
U septembru 2008 godine kad je vlada Singapura po prvi put u protekle 43 godine svog postojanja objavila da su Q3 rezultati za 8.nesto% losiji od Q2 rezultata i da te godine ekonomija nece imati dvocifreni rast svi smo mislili da ce se kultura trosenja naglo preokrenuti.
Taj isti dan je red (da, postoji red ispred ove radnje) ispred Luis Vuitton radnje bio najduzi te godine. Ljudi su cekali najmanje 20 minuta da bi usli u ovaj famozni azijski show-room. Pitate se zasto? Moj ironicni komentar bi bio: da kad zagusti, imaju najnoviji model iz sezone proljece/ljeto sarenog LV novcanika ... jer pobogu kod njih ne moze ako nije LV. U neku ruku je simpaticno... u drugu bas i nije... garant se ima...
 
Fascinantna cinjenica je da sve moje poznanice imaju specijalno svakodnevno SMS/email objavjestenje o najnovijim ponudama, snizenjima, limited edition uzorcima, gdje se sta dzaba dijeli i slicno. A sama cinjenica da ljudi uzimaju godisnji odmor tokom trajanja GSS-a (i pritom ne putuju nigdje van Singapura) vam dosta govori o kulturi...
 
Doduse ima GSS i svojih dobrih strana:
 
-         Vecina prodavnica radi do ponoci (neke rade i duze)
-         Prodavnice sa hranom su uglavnom prazne (jer je vecina ljudi u trci za garderobom, nakitom i tehnikom... kako kazu izvjestaji GSS-a)
-         Vasi dobri prijatelji iz Hong Konga dolaze jednom godisnje da vas vide (igrom slucaja ovo je tokom GSS-a, igrom slucaja, da...)
-         Nakon snizenja uvijek ostanu cipele velicine 38 i velike velicine garderobe 40+ (kineskinje nose male velicine)
-          Razno razne banke vam daju povoljne kamate/otplate ili cak i do 50% nize cijene u nekim radnjama pa ljudi segmentiraju gdje ce kupovati jeftinije u zavisnosti od banke kojoj pripadaju
-         Znate da ce kina biti prazna i da vikendom nema nikoga oko bazena (jer su, Boze mili svi u shoppingu)
 
Medjutim efuorija koja vlada gradom se ne moze opisati rijecima. Ljudi naprosto gaze ostale, metroi su puni do ponoci, taksi ne mozete nigdje da uhvatite a blijestavilo kesa sa logotipovima: Chanel, LV, Marc Jacobs, D&G, Chloe i sl je na svakom cosku. Pocela je utrka: ko moze potrositi vise!
 
Kakav H1N1, ovdje vlada druga vrsta viroze...zove se Shopomanija
Great Singapore Sale 2009
Great Singapore Sale 2009


19.06.2009.

Znakovi da ste vec predugo u Singapuru:

1.          Izgubili ste smisao za ironiju, sarkazam i cinisizam
2.          Mislite da je uredu stavljati chilly na sve sto jedete
3.          Cekate instrukcije od prije nego sto uradite bilo sta – uvijek
4.          Stanete u red bez da znate sta cekate
5.          Znate sta znaci: ‘stati u red’
6.          Mozete iskucati SMS poruke na svom mobitelu brzinom koliko biste istipkali na racunalu
7.          Vasa ideja dobre zabave bi bila vecera u jednom od hawker centara, piva i onda opet hrana i tako u krug
8.          Izgubili ste smisao da kritikujete ljude na ‘visim pozicijama’ bez obzira sto nisu u pravu
9.          Kupili biste proizvod od $20 iako vam ne treba ukoiko je na snizenju za $10 samo da kazete da ste ustedili para
10.      Mislite da je sasvim OK da imate samo jednu stranku na glasackom listicu
11.      Smatrate da je svaki grupni rad gubitak vremena ukoliko nema neki mission statement ili neki ofucani slogan
12.      ‘Preci drzavu’ znaci ukrcati se na MRT (metro) i voziti se do posljednje stanice
13.      Ukoliko ne znate sta znaci ‘kiatsu’ znaci da ste vec to postali!
14.      Smatrate da su soja, kukuruz i grah jela za desert
15.      Presli biste cijelu drzavu da nadjete savrsene przene noodles, roti pratu ili chilli crab.
16.      Nivo tolerancije vam raste svaki dan
17.      Znate sta znace sljedece skracenice: NUS; NTU; ERP;SDU; PAP; MRT; LKY; GCT; PRC; TIBS; SBS; SMS; JB; JBJ; AMK; AYE;PIE; ECP; ISD; ISA; 5 C's; CPF; CHIJMES; SPG; CWO.
18.      Koristite previse skracenica dok govorite (ili kreirate svoje licne)
19.      Smatrate da je OK platiti $100,000 za Toyota Corrolu i da je $1,000,000 niska cijena za depozit za stan ali da je $5 nebulozno za tanjir przenih noodles-a
20.      Sve argumente mozete opravdati frazom: “da bismo bili konkurentni u 21. stoljecu...”
21.      Smatrate da se sve moze ‘doplatiti’ i ‘dopuniti’
22.      Smatrate da je manjak zemljista dovoljan razlog za vladu da radi sta hoce
23.      Oblacite zimsku garderobu u zatvorenim i ljetnu garderobu u otvorenim prostorima
24.      Durian vam vise na smrdi
25.      Smatrate da je dobro zabavljati se ali da sve mora biti umjereno. Ukoliko se budete previse zabavljali vama, vasoj porodici i vasoj drzavi prijeti sramota
26.      Smatrate da je OK platiti $50 za bocu alkohola koja bi inace kostala $15 u vasoj zemlji
27.      Niste totalno zbunjeni sa adresama poput: Clementi Road, Clementi Street, Clementi Crescent,Clementi Lane, Clementi Drive, Clementi Way, i Clementi Avenues 1, 2, 3, 4, 5, 6, i 7.
28.      Postanete nervozni ukoliko ne vidite znak na kojem vam pise koliko dugo morate cekati metro/bus/autoput
29.      Onog momenta kada predjete granicu u Maleziju, u vama se odjednom razvije nevjerovatan strah da cete ostati bez zivota i novcanika (narocito novcanika!)
30.      Bez obzira sta radite u bilo kojem datom momentu radje biste bili u shoppingu
31.      Bez obzira koliko bili tuzni, zahvaljujete se bogu sto niste u Indoneziji
32.      Nema nikakvih problema sa placanjima sa 15 kreditnih kartica iz 6 razlicitih banaka
33.      Zaboravili ste okus zvake
34.      Kazete ‘handphone’ a ne ‘mobile’
35.      Smatrate da je gradski autobus nepotpun bez TVa
36.      Smatrate da cete ustediti goriva ukoliko ubrzate do 5. brzine i onda tapkate nogom na gas
37.      Ukoliko temperatura varira za jedan stepen ili se zalite da vam je pre hladno da biste plivali ili vam je pre vruce (lah!)
38.      Smatrate da prelaskom mosta u Johor Bahru vec putujete u drugu drzavu i sebe izlazete medjunarodnim dozivljajima
39.      Vjerujete da je IKEA visoko-kvalitetna i top-dizajn firma
40.      Ukoliko kupujete koristeno auto smatrate da je najbitnije gledati tablicu automobila da vidite da li se brojevi slazu i da li imaju u sebi broj 4 ili 8
41.      I dalje smatrate da je brdo od 163m ustvari povelika planina
42.       Strah vas je da pisete o svemu na blogu jer znate da vas ‘big brother’ posmatra
43.      Razumjete sve na ovom spisku.
 
 
 
05.06.2009.

Ona ce meni!

Moj jutro pocinje standardno: ulazim u kancelariju, palim kompjuter i izlazim da si napunim bokal vode i soljicu kafe kako bi mi se mozak probudio.
Tek nakon sto srknem kafu, mozdane celije se polako bude.
Jutarnja rutina, tusiranja i sminkanja je toliko automatizirana da ne moram ni biti budna i svjesna kako bi sve to zavrsila prije odlaska na posao.
 
Petak je. Raspolozena sam. Ovaj vikend je planiran, prijatelji obavjesteni. Imati cu novu frizuru, vidjeti cu ljude koje nisam dugo vidjela, izaci cu sa curama i veselim se vikendu.
 
Petak je ‚casual Friday’ znaci dolazim u ravnim cipelama. Sminka mi je naglasenija a sama cinjenica da sam danas dobre volje cini mi se utice i na izgled. Poprilicno sam samouvjerena. Petak je!
 
Pijem svoju kaficu i provjeravam mailove, govorim sebi: biti ce ovo dobar dan.
Kolege prolaze, pozdravljaju: Ni hao ma! Tsao an! Namaste! Com’ esta?! Selam!
 
Iz cista mira mi prilazi jedna od sekretarica. Nakon standardnog dobro jutro, pogleda me i pogled joj se dugo zadrzi na mome licu…
 
“Je li sve OK?” - pitam ja
„Jesi li danas dobro?“ - ona ce meni
“Jesam, naravno! A zasto pitas?” - odgovorim i nasmijesim se
“Pa nesto ti nije OK sa licem; cinis mi se umornom, blijedom i nenaspavanom. A tek podocnjaci. Draga moja, ne licis ni na sto!” - rece ko iz topa
 
Nasmijem se, zatvorenih usana i izdahnem iz sebe energiju za daljnju diskusiju. Slegnula sam ramenima, pogledala u ogledalo. Znam da nije ni prvi ni zadnju slican komentar koji sam cula. 
 
Ljudi su samo u Aziji ovako direktni i bez takta.  Sto bi nas narod rekao: sto na umu, to na drumu!
 
Buduci da za ovdasnje pojmove nije neobicno, okrenem glavu i ne dam da mi njihovi komentari upropaste petak…
25.05.2009.

Samo vozi pravo!

Grad/drzava Singapur je savrsena po svakom pitanju. Najsigurnija i najcisca zemlja na svijetu, sve je nevjerovatno lako, sve je napravljeno tako da nikad nikoga ne morati pitati za put i znate da se nikad necete izgubiti.
Grad nije nabacan vec je strateski planiran i tacno se zna gdje je centralna zona, gdje taksi kosta vise, gdje su autoputevi i kako idu preko otoka, gdje su poznatiji predjeli gdje zive bogati stranci i gdje se nalazi crvena zona u kojoj se sluzni najbolja hrana u gradu.
Metro uvijek ide na vrijeme i imate sat koji vam odbrojava kad ce vam doci naredni autobus da znate planirati tacno koliko vam vremena treba od tacke A do tacke B.
Guzve u saobracaju su rijetke i tako kordinirane da i ce vam i u najgoroj varijanti trebati sat vremena da predjete sa jedne strane otoka na drugi.
 
Kao turista u Singapuru najgoru gresku koju mozete napraviti jeste zaustaviti taksi. U normalnim gradovima, ukoliko se izgubite a imate novaca sa sobom dignete ruku, taksi se zaustavi, vi mu date adresu i spasi vas iz stanja iznemoglosti, panike i straha.
 
Nazalost u Singapuru situacije je malo drugacija.
Buduci da se radi o otoku velicine Kantona Sarajevo ljudi bi predpostavili da taksisti znaju sve ulice napamet i da ce tacno znati gdje i kako da stignu do njih. Naprotiv! Zalosno je da svaki taksi ima super moderni GPS sistem ali ga vecina taksista ne zna koristiti tako da ako ne znate tacno kuda idete, prvo pitajte da li znaju voziti do tamo pa onda ulazite u taksi.
 
Drugi veliki problem je sporazumjevanje. Taksisti su uglavnom starije cike i to vecinom kinezi koji nekad ne znaju niti rijec engleskog a oni koji znaju su toliko navikli na kinesku fonetiku da vas ne razumju ukoliko ne izgovorite rijec tacno kako su oni naucili. Na primjer, kad sam tek dosla u Singapur taksi je bio puno jeftiniji nego sada i svako jutro 4 cimera su umjesto javnim prevozom isli na posao taksijem. Svako jutro nam je izgledalo isto:
 
“Dobro jutro uncle! Parkview Square, Northbridge Road molim vas”
 
“Parkview Square lah? Da vozim kroz ECP (autoput)?”
 
(klimam glavom lijevo desno) “Mmmm, Parkview Square. Ne preko ECP. Treba da idete preko Kallang”
 
(taksi se okrene polukruzno i krene prema Kallang, ja sam zauzeta trazeci kljuceve po torbi, pokusavajuci se sjetiti da li sam zakljucala vrata kad sam izletila iz kuce... po hiljaditi put)
 
(nekoliko minuta kasnije) “Parkview Square ha?”
 
“Da, uncle, Parkview Square preko puta Raffles bolnice na Northbridge Road.”
 
“Ah!”
 
(pokusavam da izbijem iz glave pitanje kljuceva i zakljucavanja kucnih vrata te vadim knjigu iz torbe buduci da ce voznja potrajati)
 
“Znaci ides u Raffles bolnicu?”
 
“ Ne uncle, idem u Parkview Square koji je preko puta Raffles bolnice.”
 
“Ah, Parkview Square? Cuo sam Far East Square. Sorry lah!”
 
“Pack View Skweh!” (covjek bi pomislio da nakon 2 godine zivljenja u Singapuru znam izgovoriti englesku rijec sa kineskim naglaskom! Ciko i dalje ne reaguje)
 
Kontam, kontam duboko.. da se samo sjetim i onda reko da probam i ovu varijantu:
 
“Uncle, znas - PAK View?”
 
Covjeku se oci zacaklise...olaksanje... napokon shvatili smo!
Duboko udahnem i izdahnem. Vracam se knjizi ali jednim okom i dalje gledam kroz prozor.
 
22.05.2009.

Zauvijek Ang Mo

U Aziji se susrecete sa mnogim stvarima na koje cete se vremenom naviknuti .. naviknuti ali ih nikada necete shvatiti.
To su stvari lokalne prirode, koje su duboko uronjene u srz drustva. Narocito u kineskom drustvu koje je jedinstveno po svojim obicajima i svom ponasanju.
Da se odmah ispravim, ne pricam o kineskom drustvu u Kini, vec o kinezima koji su singapurijanci. Razlika je ogromna.
 
Ove dvije drzave su udaljene jedna od druge minimalno 6 sati leta, ali se ponekad cini da su na potpuno drugim planetama.
 
Prvenstveno, kinezi u kini ce vam prici na ulici i pricati sa vama. Oni ce biti otvoreni, glasni, ponekad napadni i izrazavati ce jasno svoja osjecanja. Vikati ce, svadjati ce se a cesto cete vidjeti i tuce na ulici. Oni su iskreniji, strastveniji i opusteniji od singapurijanaca. Donekle su i simpaticniji.
Sjecam se odlaska u Shangaj gdje sam se odusevila kad sam cula vikanje na ulici, kad sam vidjela da su ljudi prijateljski nastrojeni i da se smiju ocima.
 
U Singapuru sam u protekle dvije godine dozivila previse umjetnih prijateljstava, puno neispunjenih obecanja, puno hladih lica i namjestenih osmjeha. U Singapuru ljudi ne pricaju u javnom prevozu, svako je za sebe, nema radosne djece koja se igraju na ulici niti izrazvanja neke velike ljudskosti. Ljudi su ljubazni, ali samo onoliko koliko moraju biti. Nema prisnosti niti nekih velikih prijateljstava. Sve je povrsno, pomalo zastrasujuce.
 
Ovo je, cini mi se, direktno vezano za kulturu i historiju naroda ovih podneblja. Bez obzira sto su i jedan i drugi narod rase han kineza povjest je ucinila svoje.
Kinezi u Kini su uvijek biti zatvoreni od svijeta, prepusteni sami sebi i svom duhu. Imali su ogromnu drzavu i sami su se borili za opstanak.
S druge strane imamo Singapur koji je jednom bio velika prasumska mocvara, preplavljena malarijom i anakondama. Ovdje je vladala opsta anarhija dok englezi nisu dosli i poceli da prave grad od jednog ribarskog sela.
Kinezi su tada dolazili brodom iz kine u potrazi za ‘boljim svijetom’ da rade u prostituciji ili da sluze engleze. Dosta njih je uspjelo i u biznisu (zahvaljujuci kojem je Singapur danas vrlo zavidan grad) ali su kinezi zajedno sa sobom donjeli i svoje navike. Englezi su se decenijama borili sa prostitucijom, drogama i kockanjem (glavne singapurske animacije) koji nimalo nisu bili atraktivni za englesku aristokratiju.
Vremenom kako bi se kontrolisale ove navike, uvedena su rigorozna pravila, bicevanje, smrtna kazna itd. Ipak je najefektivnija kazna za kineze bila ‘novcana kazna’. Njih je i dan danas najvise boli kad ih zakon udari po dzepu.
Singapur je nasao nacin da se bori sa navikama i obicajima koje su kinezi nosili sa sobom ali je u procesu ubio i dio njihove ljudskosti.
Ljudi, toliko vodjeni zeljom za novcem i bogatstvom su postali prepohlepni, zatvoreni.. Jedni drugima ne vjeruju a vrata komsija su uvijek zatvorena i zakljucana (bez obzira sto je najsigurniji grad na svijetu).
I Kina ima svoje ekstreme ali je Singapur specijalan. Jednog dana cu napisati poseban post o usluzi koja je razocaravajuca za grad ovog kalibra; post o smecu, koje se izvozi u obliznje drzave; misevima i zoharima, kojih ima na svakom cosku ali ih niko ne vidi jer je sve savrseno cisto a istovremeno ne postoji pojam higijene u kucama pa se iste zivotinje razmnozavaju brzinom svjetlosti. Temperatura i vlaga nimalo ne pomazu.
 
U singapurijance ubrajaju vecinom kineze, pa onda malajce, indijce i strance koji imaju drzavljastvo. Kinezi su mi ipak najinteresantniji za analizirati. Iako znam da niko nije savrsen ovdje se ponekad osjecam kao da sam na drugoj planeti. Da zivim u nekoj video igrici gdje je sve savrseno, pravi Disneyland. Nekad mislim da je cijela jedna generacija ovdje izgubila onaj chip humanosti sto se stavlja u anderoide kako bi imali emocije. Dobro ih skrivaju.
 
Kad su kinezi tek doplovili na ovaj mali otok u jugoistocnoj Aziji, vecina ih je po prvi put vidjela ljude bijele rase. Tada su na mandarinskom imali novu rijec, tipicnu za Singapur: “Ang Mo”.
Danas se ovaj izraz uglavnom  koristi samo za bijelce, ali je orginalno znacenje crvenokosi djavo -红毛.
Misljenje se od tada do danas nije puno promjenilo. Nepovjerenje postoji i prema sugradjanima i prema ‘crvenokosim djavolima’.
 
Dok se neki ljute, ja sam ovo prihvatila davno. Kolegice se zezaju da sam ja jedina Ang Mo u drustvu i da nikad necu presutiti nesto ili okrenuti glavu kad je neko u nevolji, da cu uvijek ‘mjenjati krivu Drinu’ i suprostaviti se ljudima, da cu se uvijek pozdraviti sa komsijom u liftu ili pomoci nekon starici sa kesama.
Ja cu se uvijek buniti ako me muskarac gurne u metro ili ako ne neko bezobrazan. Ja cu uvijek makar malo krsiti pravila samo zato sto mi se moze i zato sto je i to za ljude.
Uvijek cu kukati kako su bolesno isprepadani N1H1 virusom iostalim bolestima, a narocito se smijati kad pocnu kukati da im djeca od 2 godine ne znaju, pobogu, jos citati.
 
Ovdje cu uvijek biti crna ovca jer dok moj posao nije da ih mjenjam, istovremeno zelim da im pokazem da je normalno smijati se, normalno je druziti se.
Normalno je traziti od komsije soljicu secera kad mi zafali ili pozdravljati se sa cuvarima na ulazu. A to niko ne radi...
 
Ima dosta stvari koje ja ne razumjem, pa ih pokusavam razjasniti, zelim da znam, zelim da shvatim... kako to da smo ista vrsta a tako drugaciji. Ko je pogrijesio u interpretaciji zivota mi ili oni?
 
A kada pitam, odgovor je uvijek isti: Vi to ne razumjete. Vi ste Ang Mo lah!
 
06.05.2009.

Rat protiv suncevih zraka

 
U kancelariji imamo blago zatamljena stakla tako da kada gledas zapolje uvijek ti se cini da je sivo, tmurno i da se lakse osjecas sto si zatvoren unutra 12 sati dnevno.
 
Medjutim kada dodje vrijeme za rucak pogledam kroz prozor da vidim kako je vrijeme (cesto se desi da tacno za vrijeme rucka pocne da pada dobro poznata tropska kisa).
Pogledam 23 sprata nize i vidim ljude sa kisobranima.
 
Pakujem novcanik, telefon i naravno kisobran. Spustam se liftom, izlazim iz zgrade i nakon toplotnog udara osjetim kako mi sunce przi kozu. Kise ni na mapi...
 
Sta da radim? Kao i kineskinje otvaram svoj kisobran i umjesto mojih novih fancy naocala otvaram svoj improvizirani suncobran .
Prikljucujem se masi...Ne daj boze da jedna sunceva zraka dotakne moju kozu...
 
.. i onda me pitaju kako to da zivim na tropskom otoku a nemam onu finu preplanulu mediteransku put...
22.04.2009.

Name Same Kerin Che la Bhutan

Kraljevina Bhutan - The Kingdom of the Thunder Dragon, zovu je posljednjom Shangi-la drzavom svijeta.
Drzava istocnih Himalaja koja nikad nije kolonijalizirana zbog svojih visokih planina na sjeveru koje dijeli za Tibetom i Nepalom i svojih prasuma na jugu koje dijeli za Indijom.
 
Mi smo u 8 dana boravka u ovoj prekrasnoj, netaknutoj drzavi obisli sjeverne planine, juzne prasume i divili se kombinaciji ljepote prirode i budistickih hramova, bhutanske klasicne arhitekture i tradicije stare hiljadama godina.
 
Nismo se ni nadali da cemo ove godine krenuti na ovakvu avanturu ali smo ipak, zahvaljujuci svadbi kojoj smo prisustvovali u Indiji odlucili posjetiti ovu zatvorenu, mnogima nepoznatu, misticnu zemlju bajki.
 
Za one koji ne znaju, Bhutan je i dalje jedna od najzatvorenijih zemalja svijeta koja je istovremeno i najmladja demokratija na svijetu. 5. kralj Bhutana je najmladji kralj na svijetu (ima tek 28 godina) a zemlja funkcionise po pravilima koja je odrzavaju jedinstvenom i ogranicavaju uticaj zapada na kulturu.
 
U nekoliko primjera: ljudi nose narodne nosnje na posao i tokom dana (gho za muskarce i kira za zene), prodaja i kupovina duhanskih proizvoda je zabranjena unutar drzave, televizija je dozvoljena tek 1999. godine (s njom su se pojavile i prve pljacke i ostale kriminalne aktivnosti iako se smatra da je i dan danas Bhutan najsigurnija drzava na svijetu).
 
Dosta ljudi nije culo za Bhutan jer to nije drzava u koju tek tako mozete uci. Naime, Bhutan, kako bi izbjegao jeftini turizam i tzv backpackers, cilja samo turiste koji mogu priustiti pakete koje nudi i koji su vise zainteresirani za njihov kulturni turizam. Dok se u Nepalu mozete pozabaviti planinarenjem u Bhutanu ovo nije dozvoljeno jer se sve planine iznad 5000m smatraju svete tako da se na njih ne moze penjati ali moze ici na trekking (cak do 25 dana hodajuci preko sjeverne rute drzave).
Bhutan nema ambasada gdje mozete uci i aplicirati za vizu, oni imaju 800 agencija unutar drzave kroz koje morate unaprijed da bookirate program, vodica, sofera (stranci ne mogu da iznajmljuju motorna vozila zbog opasnih ulica) i da uplatite iznos (od kojeg skoro 40% ide na razvoj drzave i direktno se pumpa u obrazovanje i zdravstvo) u banku u New Yorku. Ovaj dio je poprilicno komplikovan jer tek nakon sto uplatite razmatraju vas slucaj i ukoliko budete imali srece poput nas, dobijete pozivno pismo od drzave i potvrdu agencije da mozete uci u drzavu i provesti X dana.
 
Let za Paro – grada u zapadnom Bhutanu je jedinstveno iskustvo gdje vam lokalna avio kompanija Druk-Air omogucava da vidite 7 do 10 najvisih vrhova svijeta ukljucujuci Mt Everest. Let je doista spektakularan a slijetanje je dozivljaj za sebe gdje letite izmedju brda i planina kako biste sletili u najduzu dolinu Bhutana, ujedno i jedini aerodrom ove brdovine zelene zemlje.
Vise od 70% Bhutana je prekriveno sumama a najvisi vrh se proteze do 7000 metara i tokom cijele godine, prekriven je bijelim prekrivacem koji se sjaji iznad suma. Proljece u Bhutanu, kao i u svim brdovitim drzavama je svjeze, gdje vidite kontrast zelenih suma pod modro-plavim nebom. Gdje behar mirise na sve strane a sem vjetra ne cujete nikakve zvukove.
Mir... to je prvi osjecaj koji vas obuzme kad vidite hiljade zeleno-plavo-crveno-zuto-bijelih zastava (prayer flags) kako na vrh brda igraju uz vjetar. Vjeruje se da ove zastave koje na sebi imaju ustampano Om-Mani-Padme-Hum (budisticka mantra) trebaju da se vjesaju na vrh brda i na mostovima kako bih vjetar i voda nosili ovu molitvu svim ljudima.
Bhutanci su lijepi ljudi - indijsko-mongolska kombinacija. Imaju tamne oci, bademastog oblika i crvenkastu kozu. I zene i muskarci imaju jake crne kose i njezne crte lica a vecina ih ima velike ali crvene zube zbog crvenog voca koje zvacu (betel-nut) umjesto duhana (u Indiji ovaj plod se zove paan i vecina plocnika i cesta je isflekano pluvackom crvene boje koja vas podsjeca na ovaj omiljeni ‘hobi’ vecine indijaca i bhutanaca).
Stariji ljudi su izboranog lica i njeznog pogleda, uglavnom sa brojcanicom u rukama i losim zubima. Svi stariji ljudi su u nacionalnim nosnjama i njima je i dan danas apsurd da mladi mogu da nose farmerke (kada osjetite koliko je bhutanska narodna nosnja ugodna onda vam je jasno zasto).
 
Docekani smo od strane agencije uz tradicionalni docek - darivanja bijelog svilenog sala - Tashi Delek Phuntsum Tsog (neka vas sve dobre stvari prate) i odusevljeni njihovim engleskim kasnije saznajemo da je od 1980-tih kralj naredio da se obrazovni plan i program kompletan predaje na engleskom jeziko kako bi ljudi imali vise doticaja za ostatkom svijeta i biti sto obrazovaniji. Ovo je poprilicno pomoglo drzavi jer dosta ljudi nastavlja za univerzitetskim obrazovanjem i njih dosta studira u drugim zemljama. Interesantno je kako je pismenost na visokom nivou a za starije generacije koje ne znaju engleski, drzava organizira besplatne vecernje casove.
Obrazovanje, poput zdravstva je besplatno u Bhutanu (sto smo osjetili i na svojoj kozi kad smo otisli do tradicionalnog travara u obliznjoj bolnici koji nas je pregledao i dao nam lijekove za jacanje imuniteta bez da nam naplati ista).
 
Narednih 7 dana proveli smo jeduci samo tradicionalnu hranu (riza na sve moguce nacine, najcesce tradicionalna crvena rize sa puno puno cilija). Bhutanci vjeruju da chilli nije zacin vec povrce i to im je nacionalna mantra. Kuhaju chilli na hiljadu nacina uglavnom sa sirom od njihove tradicionalne zivotinje – Yak. Takodjer vrlo poznato za ovo podneblje je njihov tradicionalni ‘caj’ tj. butter tea, odosno topljeni maslac sa soli kojeg piju vrelog kako bih ih u planinama zagrijalo i kako bi im organizmu dalo ono dodatno kalorija sto je potrebno na dugim putovanjima kroz brda.
Dok se vecini stranaca nije svidjelo, jer je okus slan i cini vam se kao da pijete gustu supu od maslaca, nama se okus poprilicno dopao. Mozda zbog atmosfere, mozda jer smo se uglavnom druzili sa strancima i htjeli da prozivimo tih 8 dana na sto tradicionalniji nacin. Doista smo uzivali jeduci te ljute papricice i ispijajuci caj od maslaca. Slusajuci trube iz hramova i vjetar na 3,300m nadmorske visine na Dochula prolazu gdje smo objesili zastave sa molitvama za nase obitelji koje su daleko od nas.
Gledali smo turnire narodnog sporta i cak probali gadjati strijele klasicnim drvenim lukom kako to oni rade preko 150 m u cilj ne veci od pola metra precnika. Slusali smo kako timovi navijaju, pjevaju i slave kad neko pogodi. Igrali smo golf na drugom po redu najvisem golf terenu na svijetu (najvisi teren je na Tibetu). Na 3,280m nadmorske visine, bio je pravi dozivljaj.
Igrali smo karte sa lokalnim stanovnistvom u barovima u centru Thimphu-a i brali divlje sparoge sa djecom na obalama rijeke u gradu Punakha. Isli smo pjeske 2 sata uz planinu do najsvetijeg hrama u Bhutanu koji je izgradjen u stijeni 900 metara iznad zemlje na 3,100m nadmorske visine.
Rucali smo sa svestenicima u hramu Chimmi Lakhang i kupovali narodne nosnje kako bismo se sto bolje uklopili u ambijent Bhutana.
 
Jutro u zemlji zmajeva pocinje sa svitanjem, gdje se svijet budi, odlazi u hramove, prolazeci kroz pijace, obavljajuci sve dnevne aktivnosti i zavrsavajuci sve to do 9 ujutro. Oko podne, kad je vrijeme za rucak, ljudi odlaze kucama nakon cega se vracaju svojim dnevnim aktivnostima, usporeno i smireno. U Bhutanu nema zurbe, nema stresa, nema povisenih glasova niti nasilja.
Cuje se samo zvuk okretajucih tockova molitve (prayer wheels). Svaki tocak u sebi ima vise od 10,000 svetih mantri. Svaki prolaznik okrene tocak u smjeru kazaljke na satu i vjeruje se da tim moli za sebe i za sva ziva bica. Zvuk zvona iznad tocka smiruje i opusta. Ima nevjerovatan efekat mira i harmonije. Nesto spiritualno, meni nepoznatno, prije ne vidjeno.
 
Lokalno stanovnistvo je mirno. Svi su ljudi veseli i nasmijani. Ljudi u Bhutanu ne ubijaju pse lutalice, muhe niti bilo koje druge zivotinje. Oni vjeruju da je zivot svet i vjeruju da bez obzira koliko neugodne ove zivotinje bile i mi bismo u narednom zivotu mogli biti zivotinje. Naime, budisticka vjerovanja u reinkarnaciju takodjer zabranjuju ovoj drzavi da lovi ribe u svojim mnogobrojnim rijekama. Meso se uvozi iz Indije i Nepala ali se zivotinje ne ubijaju u Bhutanu.
Suosjecanje, postovanje i mir vladaju u svim segmentima zivota. Ljudi su nasmijani bez obzira koliko malo (po zapadnim standardima) imali, oni su zadovoljni i sretni.
5. Kralj Bhutana, Jigme Khesar Namgyel Wangchuck zadrzao je politiku svog oca da ne razvija Bruto Domaci Proizvod vec Bruto Domacu Srecu (Gross National Happiness Index). Ovo se mjeri u svakom selu gdje se svaka porodica pita da li su sretni, zadovoljni, ispunjeni... sta im fali, sta im treba...gdje kralj dijeli zemljista i obilazi stanovnistvo cak i u najudaljenijim, najvisim, najneuslovnijim pokrajnama Bhutana.
Ljudi su jednostavni, nekomplikovani...
 
Budizam, koji je ujedno i vladajuca religija (ili kako bi oni rekli ‘filozofija i nacin zivota’) je zasnovan na 4 istine od kojih jedna kaze da je zivot patnja, da sve sto cinimo je patnja i da cinjenica da zelimo ono sto nemamo je patnja jer kada dobijemo ono sto zelimo, trazimo nesto vise i tako u krug. Ovdje ljudi vjeruju da treba da budes zadovoljan onim sto imas, da je najveca radost naci srecu u malim stvarima: u ljepotama prirode, cistoci zraka, u proljetnom beharu, u zvuku zvona obliznjeg hrama, u okusu rize koju jedes, u zvuku vjetra koji te budi... takodjer vjeruju da se ova religija i sve ostalo treba preispitivati, da se konstantno treba nadogradjivati, uciti, razvijeti se mentalno i da je cijeli zivot prilika da se covjek mjenja i da postaje sve bolji, sve svjesniji samnog sebe.
Ljudi su spiritualno ispunjeni.
 
Naravno, nema drzave na svijetu koja nema svojih internih problema. Bhutan je uvijek bio zaglavljen izmedju 2 najmnogoljudnije drzave na svijetu, preplavnjem nepalskim izbjeglicama i indijskim pobunjenicima na jugu koje je 90-tih godina kralj istjerao jer su ‘uznemiravali lokalno stanovnisto i krali stoku’.
Kinezi na svu srecu nisu bas htjeli da prelaze Tibet i Himalaje kako bi dosli do jos brdovitije, hladne zemlje a tibetanci nikad ni nisu bili nasilni da okupiraju juznija podrucja.
Engleze je uvijek bilo strah malarije sa juga i prica sa sjevera a cak i kad su jednom stigli doci do bhutanskog kralja, toliko ih je izmaltretirao (legenda kaze da su satima cekali u kisi, da su ih djeca gadjala jabukama, da su ih zene vukle za kosu i da su na kraju svega morali potpisati da vise nikad nece doci u ovu drzavu). Englezi su ocigledno vise bogatstva vidjeli u Indiji a nisu ni znali da je bogatstvo u Bhutanu - voda. Zovu je svojim ‘zlatom’ i to je osnovni prihod drzave (prodaja vode i energije kroz hidrocentrale Indiji). Turizam je drugi po redu po prilivu prihoda.
 
Bhutan je krajem 80-tih uveo pravila oko sacuvanja kulturen kroz nosenje narodne nosnje, neprilagodjavanje modernom svijetu (ne uvodjenje televizije i interneta) i adaptaciji zivotu u izolaciji (nema slobodnog toka ljudi izmedju Bhutana i ostatka svijeta, samo je indijcima dozvoljeno slobodno kretanje unutar Bhutana ali ne i zaposljavanje). Ovo je dovelo do brojnih pobuna 80-tih ma da je danas prema novom ustavu slobodna svim bhutancima (i nepalcima, indijcima te ostalim manjinama) zagarantovana, bez obzira na vjeru, jezik i slicno. Danas ljudi zive (sa velikom kolicinom prirodnih bogatstava) u harmoniji sa bogovima prirode i drugim zastitnicima koji kruze nad ovom drzavom.
 
I prije sam spomenula misticnost ovog kraja.
Mahayana Budizam (glavna grana Budizma koji se prakticira u Bhutanu) je sa sobom povukao dosta klasicnog ucenja poput 4 Istine (Noble Truths) i 8 Puteva Prosvjetljenja (Paths of Enlightement) ali i vjerovanja koja su izvorno iz ovog podneblja (za koja necete cuti medju kinezima ili tajlandjanima). Npr ljudi vjeruju u duhove i razno razne energije kao i zastitnike (bogove) tako da je svaka pojava: bolest, sreca, kisa, duga, kliziste, dolazak kralja i slicno povezano za neko dobro ili zlo.
U samo 8 dana naucila sam dosta o praznovjerju ovih ljudi – iako mnogi stranci koji zive u Bhutanu tvrde da ima dosta istine i vremenom i sami pocnu da vjeruju u magiju duhova. Zabranjeno je stvari primati lijevom rukom, ne smije se zvizdati unutar zatvorenog prostora – sve ovo privlaci negativne duhove. Ne smije se ostavljati/bacati smece niti na bilo koji nacin zagadjivati vode (rijeke, jezera) jer ce bogovi kazniti ljude. Svaka bolest dolazi ako si nesto zgrijesio ili da te sprijeci da uradis nesto lose.
Za svaku bolest ima lijeka i taj lijek se nalazi na Himalajama. I mi smo iskoristili ovaj put da odemo tradicionalnim doktorima koji su vrlo poznati jer mnogi ljudi koji boluju od teskih bolesti na zapadu, a mogu da si priuste da dodju na istok na lijecenje, dolaze kod ovih ljudi.
Neki ih zovu vracari, travari, alternativni doktori ali za Bhutan ovo su ljudi koji ce vas izlijeciti. Ukoliko neko umre u bolnici, ljudi krive smrt na zapadnu medicinu i ne vjeruju joj. Kazu da ubije ljude (i kad razmislite, mozda su u pravu). U Bhutanu ljudi vjeruju da sve dolazi iz prirode. I zivot, i lijekovi, i smrt. Zivot i smrt su obavezni stadiji zivota i dusa putuje hiljadama godina kroz bezbroj zivota na putu do saznanja i prosvjetljenja.
Na sahranama se ne place jer se vjeruje da ce dusa ostati na zemlji ukoliko vidi koliko je ljudi vole. Tijelo se uvijek kremira i pepeo se baca u rijeke jer se vraca prirodi (bez sanduka i obiljezavanja zemljista te oduzimanja prostora prirodi).
 
8 dana, prekrasnih dana budili smo se u zoru ne zeleci prospustiti niti jedan momenat srece, niti jedan udisaj svjezeg planinskog zraka, niti jedan osmjeh djece na ulici.
Proveli smo jedan dan u tradicionalnoj kuci na selu uz jednu porodicu koja vec generacijama uzgaja domace zivotinje. Proveli smo dan u njihovoj skromnoj kuci na periferiji jednog malog gradica.
Nas domacin i njegova porodica su nas toplo docekali a dan smo proveli uzivajuci u njihovom nacin zivota, jednostavnim pricama, smijehu. Vecer smo proveli uz domacu hranu i araz – njihovu rakiju od rize.
Dnevni boravak je prva soba u kuci. U ovoj prostoriji nema namjestaja (ovo smo primjetili u vise kuca). Sjedi se na podu, najcesce u krug a kuhinja je uvijek blizu iz koje se donose pica, jela itd. Jede se na podu.
Vecina kuca nema frizider tako da ne drze meso i ukoliko kupe, pripremaju ga istog dana. Primjetili smo da ima dosta vegeterijanaca. Neki su nam rekli da je ovo zbog religije a neki da je zbog cijene mesa (koja je visoka zbog uvoza iz obliznjih zemalja).
U spavacim sobama takodjer nema namjestaja. Nema nista osim drvenog poda i nekoliko slika (ukljucjuci i kraljevu sliku) po zidovima.
Garderoba je najcesce uredno objesena po zidu a ukucani najcesce umjesto kreveta imaju madrace koji se samo preklope preko dana i razvuku preko noci.
Sistem za grijanje je najdeblja moguca deka jer grijanja (sem u kuhinji uz pec) nemaju.
Svaka kuca ima sobu za meditaciju sa minijaturnim hramom i statuom Buddha-e i njihovih svetaca Guru Rimpoce (koji je uveo Budizam u Bhutan) i Chimmi Lakha (covjek koji se borio protiv ortodoksnog Budizma i modernizirao drzavu – on je takodjer simbol zastite i plodnosti). U ovoj prostoriji se odrzavaju bitne ceremonije i proslave (kad se dijete rodi, kad se neko zeni, kada neko umire itd).
Interesantno je kako svaka kuca, svaki hram, svaki objekat u Bhutanu mora biti izgradjen postujuci klasicnu arhitekturu a na zidovima mora imati 4 svete zivotinje: tigra, bijelog lava, zmaja i garudu (magicnu pticu). Ono cemu se vecina turista odusevljava jeste da vecina kuca na 4 ugla ima ili sliku ili visecu statuu muskog spolnog organa (kao znak plodnosti i za otklanjanje zlih sila) i mac (za rezanje neznanja). Ovo su simbol muskosti (plodnosti) i zenstvenosti (mudrosti). Vise od 90% kuca ima ove znakove koji su opet vezani za praznovjernost i duboku tradiciju koja je stara hiljadama godina.
 
U Bhutanu nema diskriminacije izmedju zena i muskaraca. Svugde su jednaki a za razliku od tajlandske grane Budizma gdje zene ne mogu da budu Lame, u Bhutanu ovo nije slucaj. Naprotiv kako postoje hramovi za odgajanje budistickih svestenika za siromasne djecake i sirocad isto tako postoji i za djevojcice. Ovdje djeca dobijaju osnovno obrazovanje, hranu i krov nad glavom. Mi smo posjetili nekoliko ovakvih skola i imali priliku pricati sa djecom te cuti sta im najvise treba – krede, ploce, deke i slicno.
Strasno je kako im fale osnovne namjernice za ucenje jer u hramovima koji su udaljeni od grada drzava sporije salje pomoc. Do ovog hrama nam je trebalo nekoliko sati pjeske kroz rizina polja. Ceste su uske, rijetke i skupe za praviti – pogotovo kada pomislite na brda i planine. Cijela zemlja izgleda kao izborana zelena povrsina kad je gledate sa visine, tek po koji bijeli vrh se nadzire oko vecih gradica i bezbroj jezera, rijeka i vodopada.
 
Podsjeca me na neku zemlju iz bajke. Vocke jabuke, oraha, guste sume. Vijugave ceste, kamene stijene, siroke rijeke, prekrasni pejsazi.
Stabla magnolije uz cestu, zene koje nose povrce na glavi u svojim sarenim narodnim nosnjama, djeca koja se bosa igraju po asfaltu i miris borova koji vjetar donosi.
 
Vratiti cemo se jednog dana.
Odvesti cemo svoju djecu da vide ljepotu ove kraljevine i kako izgleda i mirise zivot sa vrha svijeta.
 
Bhutan, name same kerin che la – hvala ti do neba i preko zemlje.
Tradicionalni bhutanski plesovi Dolina Paro Na lokalnoj pijaci - Paro Magicne stupe Bhutana Bhutan - nevjerovatna priroda Tocak za molitvu - Thimphu Zastave molitve - Dochula Pass Punakha Dzong - Bhutan Butter Lamps - Punakha Chimmi Lakhang Hram Mt Everest - pogled iz aviona
03.04.2009.

Dajem vam svoju krv!

Jedna od stvari koja me izludjuje u Singapuru jeste njihova nefleksibilno. Za razliku od ostatka Azije, gdje je sve moguce, u Singapuru, ako nije ‘by-the-book’ ne moze nikako.
Da pocnem od malih primjera, ukoliko vam na meniju u restoranu pise ‘Sendvic sa sirom i salatom’ – 6 dolara, ma koliko se god trudili da trazite ‘Sendvic bez sira’ (samo sa salatom) i da vam naplate 6 dolara to je nemoguce (ili kako bi rekli na lokalnom Singlish jeziku: Cannot lah!).
Dakle da zakljucimo: kada trazite bilo sto a da nije napismeno i zahtjeva malo vise razmisljanja (ili rada) tj. izlazi van ‘comfort’ zone, i zahtjeva da se savijaju pravila, nastaje opca panika.
 
Sve ovo ima svoj razlog. Ovdje ljudi zive u savrsenoj drzavi gdje nemaju nikakvih problema tako da zivot ne predstavlja izazov, njihov obrazovni sistem je vise fokusiran na ucenje-na-pamet nego na zadacima koji su guma-zvaka-za-mozak, njih uce redu i pravilima tako da ukoliko nesto nije po protokolu odmah je nepoznato, opasno i posmatrano kao prijetnja. Ima puno ovakvih primjera od kojih vam se pritisak dize a znate da ne mozete nista... jedan slucaj mi se desio jutros..
 
U kasnim vecernjim satima dobila sam mail u kojem pise kako 5-ogodisnje dijete boluje od leukemije. Roditelji, majka irkinja i otac novo zelandjanin ne poznaju nikoga u Singapuru i traze hitnu pomoc. Dijete je B- grupa. Sjetim se da je samo oko 1% ljudi u Aziji B- krvna grupa. Naime u Aziji vecina populacije je A+ ili AB.
 
Cim sam jutros dosla u kancelariju okrenem broj crvenog kriza kroz koji je bio na dnu maila. Predstavim se kao osoba koja zeli donitari i da sam O- (jer mogu da doniram krv svim ostalim krvnim grupama). Obradovala se zena na drugoj strani zice govoreci kako su trenutno na ‘kriticnim zalihama’ O- krvne grupe koja je jos rijedja u Aziji od B- (naime manje od 1% ljudi ima ovu krvnu grupu).
Naravno, zbog protokola morala me pitati nekoliko pitanja kako bi ustanovila da li ja uopce mogu da doniram krv.
“Svakako, slobodno pitajte!” – rekoh, ocekujuci prva pitanja da budu nesto u stilu: da li sam bolesna, da li sam u 2. stanju, da li imam porodicnih bolesti itd.
Prvo pitanje glasi: “Da li ste u proteklih 10 godina zivjeli u Evropi?”
“Da” – rekoh kao iz topa. “Zivjela sam u Evropi skoro cijeli zivot”.
“Gospodjice, nazalost u tom slucaju vi niste kompatibilni da donirate krv” – ja skoro padam sa stolice...
“Kakva je to diskriminacija? Zar niste upravo rekli da ste na ‘kriticnim zalihama’?”
 
Nakon duze rasprave zena sa druge strane zice mi objasni kako bih oni rado uzeli moju krv ali da zbog Singapurskog zakon ne mogu da to urade. Naime kad je BSE (sindrom ludih krava) poceo da hara Evropom 90-ih godina mnoge azijske drzave zabranile su uvoz krvi sa evropskog kontinenta. Ovo takodjer znaci da ukoliko ljudi zive i do 9 godina u Singapuru a prije su npr zivjeli u Rusiji, takodje ne mogu da doniraju krv jer npr Rusija nema zabranu uvoza mesa iz Engleske i isto se moglo desiti tako da bi ta osoba mogla biti inficirana a da ne zna. Naravno, savremena tehnologija nije usavrsena toliko da otkrije BSE u krvi ali singapurijanci ne mogu da rizikuju. Ovo pravilo vazi i za vegeterijance.
Cak i da porodice dijeteta koje hitno treba tu krvu grupu B- zatrazi i potpise da uzima moju krv opet crveni kriz, niti bilo koja druga bolnica niti ambulanta ne bi odobrila tu donaciju.
Radije bi uvozili krv sa Tajlanda ili iz Kambodze nego dali meni da doniram krv.
 
U ovakvim momentima,pritisak se dize , srce mi kuca, krv mi kljuca ... da mi je da nekako razbijem tu opsjednutost pravilima i mozda spasim neciji zivot u procesu...
Dajem vam svoju krv!!!  
20.03.2009.

Efikasnost na nivou

Danas je dan za administraciju. Pravdanje racuna u firmi, prijavljivanje poreza drzavi i placanje raznoraznih obaveza.
Singapur je po tom pitanju definitivno najsavrsenija zemlja na svijetu. Sve se radi online, nema papira, nema potpisivanja, nema arhiviranja.. da vam dam primjer:
 
Trenutno je u toku prijava poreza za 2008 godinu. Ljudski resursi vase firme ovdje u Singapuru su obavezni da prijave platu, bonuse i dodatke svih uposlenika u firmi i da vam saopste kad je isto uradjeno kako biste vi isli online (lozinka vam je radna dozvola). Na netu popunite B1 formular sa detaljima olaksica (posto su vam detalji plate vec unaprijed poslani od strane firme to ne popunjavate).
Imate samo nekoliko polja gdje navodite:
-         da li imate djece
-         da li izdrzavate ljude sa posebnim potrebama
-         da li donirate sredstva u dobrotvorne svrhe
-         da li idete sa kurseve usavrsavanja jezika, znanja, vjestina, doskolovavanje
 
Za sve gore navedeno imate poreske olaksice koje vam se odbijaju od godisnje plate kad se vrsi kalkulacija.
Ovo sve saberete ukucate u formular i kliknete ‘submit’. Ukoliko slucajno nemate kompjuter (a 99% Singapura ima), drzava vam moze poslati isti formulat u A4 formi da popunite i stavite u kovertu i samo ubacite u bilo koji postanski sanducic bez dodatnog placanja.
Jedino sto morate jeste cuvati racune od casova spanskog, uplate sredstava raznoraznim fondacijama i slicno. Iako obicno ne traze iste, ipak morate cuvati ukoliko porezna inspekcija ikad kucne na vasa vrata.
Naravno u Singapuru se polaze od stanovista da niko ne laze, niko ne petlja i da je sve transparentno jer ukoliko se otkrije da nije posljedice su gadne..
 
Sto se tice firme i pravdanja racuna, svaki mjesec se nanovo iznenadjujem. Mi u firmi imamo online sistem kroz koji pravdate racune i imate olaksice (tj povrat sredstava) na kupovinu kompjutera i ostale IT opreme, olaksicu na clanstvo za fitness centre, yogu, putovanja (ukoliko ste isli kako biste se opustili od stresa na poslu)...
Upravo sam pravdala sve silne medicinske racune koje sam imala od pocetka ove godine i odusevila sam se kako sistemi funkcionisu.
Ekoloski-drustveno, brzo, efikasno i prilagodjeno uposleniku. Gotovo sve firme u Singapuru funkcionisu na ovaj nacin. Stvar je optimizacije koju si singapurijanci usavrsili do kraja.
Poput japanca 6 sigma im je biblija po kojoj se mjere svi sistemi.
npr Singapur je nastao zahvaljujuci svojoj luci koja je jedna od najvecih i najefikasnijih na svijetu. Ovdje moderna tehnologija pomaze itekako – dok je u nekoj meksickoj luci, ili cak u roterdamu u holandiji, potrebno 2-3 minute da se skenira kontejner, kamion i sl. u Singapuru je za isti proces potrebno samo 15 sekundi.
 
Oni nemaju drveca, niti planina. Nemaju ljepota i prekrasnih pejsaza ali su najefikasniji ljudi na svijetu i tacka.

Stariji postovi

bosanka u Aziji Pacifik

Sta pratim

Moja Mantra
Revolution is the evolution of the mind...

Bosna & Hercegovina

Australia

KOGA JA PRATIM

RAJA COUNTER
83916

Powered by Blogger.ba