Vratih se iz ‘Nevjerovatne Indije’ juce ujutro u 6 sati. Jos uvijek ne mogu da vjerujem kako je brzo proslo 10 dana u ovoj doista nevjerovatnoj zemlji (kako je reklamiraju turisticke kampanje).
Ovo je bio moj drugi put na ovom podkontinentu i mogu vam odmah reci da 10 dana nije dovoljno.
Sletili smo u petak kasno navecer u Bangalore (4. po redu, najveci grad u Indiji). Vozili se sat i po do grada i smjestili u hotel koji smo prethodno jedva nasli buduci da u Indiji nemate neki srednje-klasni smjestaj vec je ili jeftino (ali vam se ne ulazi u takva mjesta) ili jako skupo (da vam se zavrti u glavi).
Mi smo tokom 10 dana boravili u 5 gradova Indije, u 5 razlicitih hotela. Nagledali smo sve svega i svacega... da pocnem iz pocetka.
Bangalor je ogroman grad velicine 3 Singapura koji je jako zagadjen, prepun automobila i riksa, prsanjav i smrdi na urin. Kulturno nije previse bogat grad i nema se bog-zna-sta vidjeti u gradu ali je odraz standardne indijske kulture koja je, malo receno, fanscinantna.
Svugdje na ulicama vidite sarenilo, boja, ukusa, mirisa... osjetite svako culo puta 10. Indija vam definitivno otvara cula a Bangalor pogotovo.
U sredini grada se nalazi velika botanicka basta sa orlovima koji u sred ovog haosa mirno lete nad fontanama, cvijecem i hramovima... spokoj usred ludnice.
Grad je nabacan radnjama, pijacama, zgradama sa visecim kablovima i zutim riksama na sve strane. Primjetila sam da ima manje krava po ulicama od Delhija ali zato ima veci broj lutalica i beskucnika. Siromastvo je, kao i tokom svakog putovanja u ovu drzavu, najzastrasujuce...
Jedini razlog za boravak u Bangaloru (i naseg putovanja u Indiju) je svadba drugarice sa kojom sam prije radila. Nas 10 je krenuli iz Singapura na svadbu ali nas je samo 5 ostalo svih deset dana.
Prvih vikend u Bangaloru se nije nista desavalo pa smo, umjesto da ostanemo u tom haosu, momak i ja odlucili da odemo do Mysore-a – Grada na jugozapadu poznatom po jednom od 8 najsvetijih brda u juznoj Indiji (Chimundi Hill) i po arhitekturi koja je kombinacija britanskog i Sultanske Dinastije iz 18. vijeka. Grad je poprilicno mali (oko 150 hiljada ljudi) ali je vrhunac Mysorska Palaca koja se nalazi u sredini grada, izgradjena 1897. godine. Ova arhitektura je kombinacija Hindu, Muslimanskih, Rajput i Gotickih stilova. Doista nevjerovatna gradjevina koja vam, poput Taj Mahala, oduzima dah!
Imali smo srece da smo dosli preko vikenda i ne znajuci vratili se oko 7 navecer u nedjelju kada se cak 80.000 sijalica pali na sat vremena i orkestar svira u noci pred osvjetljenom palacom a cijeli grad dodje da sjedi na travi ispred i uziva u prizoru.
Nase 3-satno putovanje drzavnim autobusima je vrijedilo samog zbog tog prizora.
Naredni dan smo se vratili u Bangalor drzavnim vozom (da iskusimo i to). Kao i na drugim mjestima, postoje specijalni salteri na kojem samo zene kupuju karte kao i specijalni kupei u vozovima iskljucivo za zene.
Medjutim prije povratka smo se odlucili zaustaviti u poznatoj Ashtanga Yoga skoli koja se nalazi u jednom od sela blizu Mysore-a. Ova skola je osnovana od strane Sri K. Pattabi Jois-a koji je i dan danas ziv i predaje u ovoj skoli a upoznali smo i njegovog unuka koji je trenutno glavni yogi i predaje hiljadama ljudi iz cijelog svijeta koji dolaze na 1-6 mjeseci da borave u Mysore-u i samo se bave Ashtanga Vinyasa Yogom... Divota!
Mi smo morali pozuriti na voz buduci da smo morali zavrsiti shopping i kupiti sve kurte, sarije i ostalo za svadbu koja je zvanicno pocela tog dana u Bangaloru. Ja sam kupila 1 sari, nekoliko svilenih salova, par kurti, dugih suknji i sl. Buduci da sam dosla praznog kofera svu sam garderobu iznosala prva 2 dana u Indiji i morala da sve ostalo kupim na mjestu. Sreca pa nije skupo i za razliku od ostalih drzava u kojima smo nedavno bili, primaju kreditne kartice.
Doduse nisam imala pojima koliko je komplikovan proces biranja sarija. O tome cu morati pisati u nekom drugom postu...
Prvi dan svadbe je poceo taj dan. Ovo je bila poprilicno atipicna juzno-indijska svadba. Trajala je (kao i svaka u Indiji, najmanje) 3 dana. Prvi dan je smo imali rucak sa mladom jer je mladozenja bio u drugom gradu.
Inace je obicaj da se svadba organizira u gradu iz kojeg dolazi mlada i da njeni roditelji placaju sve troskove svadbe.
Rucak je bio tipicni juzno-indijski na palminom listu (umjesto tanjira) sa kojeg se jede iskljucivo samo rukama (nema escajga). Jeli smo tzv. Thali – kombinacija svega i svacega na bananinom listu gdje ti ljudi samo donose rize, ljute paprike, przenu i kuhanu raznu hranu – vegeterijansku. Jedu jako puno jogurta i piju dosta mlijeka i soka od limete ili manga.
Ovo je bio kratko ali fino iskustvo, buduci da nikad prije nisam jela ovu hranu.
U Singapuru se cesce jede sjeverno-indijska kuhinja jer ima vise mesa.
Taj prvi dan je bilo cisto da se opet vidimo sa mladom (nakon 2-3 godine sto se nismo vidjeli) i da se sretnemo sa ostalim prijateljima koji su dosli iz cijelog svijeta te upoznamo njenu porodicu.
Narednog dana smo bili poprilicno slobodni, imali smo opet organizirani rucak i veceru ali smo u medjuvremenu odlucili da razgledamo Bangalor. Bili smo u gore spomenutim botanckim vrtovima, u par Hindu hramova i poznatom parlamentu gdje smo se nagledali lijepih zgrada i nadisali smrtonosnih gasova.
Ja sam takodjer iskoristila to popodne da sa drugaricama odem kod kozmeticara, da sredimo frizure i nokte. Sve one zenske stvarcice u kojima tako jako uzivamo. Prethodno smo nakupovale nakita za nase sarije (politika je sto vise to bolje, sto zlatnije i blijestavije to bolje).
Pomislih: da se pocnem kod nas tako oblaciti bilo bi pre-kicasto i prebljestavo ali buduci da smo bili u Indiji politika je: drugacija! Iskreno govoreci bas sam uzivala u tome.
To vecer smo imali “Mehendi Night” gdje su se svi gosti skupili kod mlade kod kuce, gdje se pilo, jelo, plesalo, pjevalo, sviralo...
Mehendi vam je inace ona Kana koju nase zene stavljaju na kosu za sjaj i crvenilo. Naime, kana (henna) se pravi od specijalne biljke kojom se kasnije crta po kozi u odredjenim indijskim oblicima a koja se nakon 2 sata osusi i ostaje na kozi narednih (do) 10 dana. Zene koje crtaju idu u specijalnu skolu (slicno nasim fakultetima po 3-4 godine) kako bi ucile metode, tehnike, dizaj i umjetnost crtanja po kozi.
Zene su uglavnom jedine kojima se tokom ove noci crta po dlanovima i rukama ali i muskarcima je dozvoljeno (uglavnom sa unutrasnje strane nadlaktice) ali naravno drugaciji dizajn.
Mlada je jedina kojoj se do pola gleznja crta po nogama i (skoro) do lakta crta po rukama sa obje strane. Njoj se u dizajnu, tajno, napise i ime mladozenje pa je kasnije interestna igra kada mladozenja mora da nadje svoje ime njoj na nogama ili rukama.
Te noci su svi ljudu pripremili skeceve, predstave, plesove i slicno kako bi zabavili goste i mladence. Predstave su trajale oko 2 sata nakon cega su se ljudi raspustili i nastavili uzivati u hrani i indijskoj muzici do kasno u noc.
Zvanicna ceremonija vjencanja je pocela tacno u 5 ujutro u cetvrtak, 26 juna 2008. Probudili smo se u 3 ujutro kako bi se spremili, nasminkali, nakitili i onda sacekali drugarice indijke da mi dodju zavezati sari buduci da sam ga nosila po prvi put. Sari je bila garderoba koju su sve zene morale nositi na svabi. Muskarci su dolazili u kurtama – uskih hlacama, aladdin cipelama i dugim kosuljama sa specijalnim dugim salovima.
Svadba je pocela prije zore, a trajala je ukupno 2 i po sata. Mi smo se salili da je Hindu svestenik dao dovoljno vremena mladencima da se predomisle.
Prva ceremonija se sastojala od blagoslovljenja oltara tj. Podijuma na kojem se svadba odrzavala. Mlada, njeni roditelji i naravno svestenik su se molili i posipali rizu, slatku vodu, latice, neke prahove i tamno zelene listove po podu. Podijum je bio okruzen konopcima na kojima su bili nanizani listovi mango drveca, banane, cvijece jasmina i ruza.
Nakon 30 minuta mlada je bila sakrivena a mladozenja je usao kao i prici pracen muzikom i velikim brojem ljudi (na sjeveru Indije dolaze na konju ili na slonu). Po obicaju otac mlade mora da pere noge mladozenje jer se prema legendi muskarac ne zeli zeniti vec ici na Himalaje a otac mlade se trudi da ga zadrzi kako bi se ozenio njegovom kcerkom. Interesantno!
Svaki dio ceremonije je na neki nacin povezan sa Hindu mitologijom ili epskim pricama koje nas uce o iskrenosti, ljubavi, odanosti, skladu i sl.
Izmedju ostalih ceremonija, u jednoj mlada drzi kokos koji predstavlja zajednicki zivot. U isto vrijeme mladozenja obuzme svojim rukama njene i kokos i tako se mole a ovo predstavlja njihov zajednicki zivot i zenu kako drzi zajednicki zivot skupa ali je muskarac u svemu podrzava.
Sam cin vjencavanja u sklopu ceremonije (nesto poput naseg potpisivanja) je kad mladozenja ponavlja rijeci za svestenikom i veze mladoj zlatni lanac oko vrata. Ovo predstavlja njihovu povezanost a zlatni lanac u Indiji je poput prstena za mladence kod nas. Oni su tim vezani i nakon toga se drzeci za ruke moraju prosetati zajedno. Tacnije moraju da prosetaju 7 koraka zajedno. Simbolika nam opet govori da je 7 koraka pocetak zivota i da tek nakon 7 koraka muskarac i zena mogu da kazu da su supruznici.
Isto tako moraju 7 puta prosetati oko vatre koja gori (predstavljajuci sve lose u zivotu) i kako ce mladenci preci preko toga i to dok je njegova kurta zavezana oko njenog sarija opet predstavljajuci da ce kroz sve skupa prolaziti.
Tokom cijele ceremonije svira uzivo muzika a na mladence se baca zuta riza (riza ofarbana tamarikom koja ostavlja zutilo po kozi) za plodnost i srecu.
U sklopu cijele ceremonije ima jos stotine dogadjaja i sitnica koje ne bismo shvatili da nismo (zahvaljujuci dobroj organizaciji) imali male knjizice objasnjavajuci nam gdje se nalazimo u agendi ceremonije i sta koji dio predstavlja.
Dok se sve ovo desavalo gosti su imali priliku da jedu i da ispijaju indijski caj (caj, satima kuhan sa biljakama i serviran sa mlijekom). Ceremonija je zavrsila kad je sunce vec bilo visoko iznad nas a gosti su se pokupili da se naspavaju jer je drugi dio ceremonije (kada svi cestitaju mladencima) pocinjao za 3 sata.
Ovom prilikom je cijeli grad bio pozvan da dodje i cestita mladencima.
Meni interesantna cinjenica je da na ovoj svadbi nije bilo gostiju mladozenje, samo par prijatelja i najuza njegova porodica. Odvojena ceremonija za njegove goste je odrzana 4 dana poslje u njegovom rodnom gradu Chennai.
To isto vecer smo imali zvanicnu recepciju u najluksuznijem hotelu u Bangaloru – The Taj Residency. Vecera je organizirana samo za 100 najuzih gostiju. Bilo je plesanja, ljudi su 2 sata drzali govore o mladoj (Kshama) i mladozenju (Khaartik). Ljudi su bili raspolozeni ali su zato sve dame vec bile iscrpile garderobu za tu noc. Ovo je bila jedina noc kada se nije zahtjevala indijska garderoba vec formalno svacana. Noc je rano zavrsila jer u je u Bangaloru zakonom zabranjeno objektima da budu otvoreni nakon 11 sati navecer. Hrana i pica se ne serviraju, muzika se ne pusta i ljudi ne smiju da plesu...
Tu noc smo se pozdraviti sa mladencima i krenuli da se pakujemo.. odlazimo iz Bangalora...
Naredno jutrosmo hvatali voz za Chennai koji je najveci grad na istocnoj obali Indije. Prije nego sto zavrsim sa Bangalorom bitno je naglasiti da je ovo IT centar Indije i sve firme koje se bave outsourcingom uglavnom imaju svoje servis centre ovdje. Ovo je interesantno jer smo mi proveli dane trazeci internet u gradu jer i kad nadjes nema USB portova na kompjuterima, WiFi ne radi ili neka slicna zezancija... Nakon Singapura gdje imate intenet u svakoj rupi lako se postane razmazen..
To jutro je pao sistem za vozove pa smo umjesto u 6 ujutro tek krenuli za Chennai oko 8 a buduci da noc prije nismo nista spavali vec se druzili sa mladencima i pakovali do 5 ujutro, cijeli put od 8 sati smo prespavali u kupeu sa air condition-om...
Chennai je poput Bangalora, veliki i prljavi grad, prenatrpan ljudima koji odlaze iz sela u ‘obecane gradove’ kako bi nasli poslove. Sva sreca pa nismo dugo ostajali vec smo odmah gledali kako cemo u nasu narednu destinaciju – Pondicherry.
Pondicherry je grad juzno od Chennai-a na obali koji je bio pod velikim uticajem francuza tako da mozete zamisliti fancusko-indijsku kombinaciju restorana, hotela, arhitekture i slicno. Mi smo na slikama bili odusevljeni pa smo odlucili da vidimo na sta lici ovaj grad.
Iznajmili smo privatno auto (ona stara auta iz 1950-ih sto se i dan danas vozaju po Kubi) da nas vozi 4 sata do ovog grada. Tamo smo stigli u pola noci i krenuli da trazimo hotel (jer nismo imali nista rezervisano).
U sa 2-3 sata trazenja hotela sam se nagledala vise patnje i tuge nego u bilo kojoj drzavi u Aziji. Na stotine ljudi je lezalo po ulici spavalo samo sa komadom novina pod glavom. Sa ljudima su spavale krave, psi lutalice a sve je bilo okruzeno smecem i smrdilo na urin.
Kada vidite pune ulice ljudi preko kojih morate preci da biste usli u hotel place vam se... nikad, bas nikad nisam vidjela toliku tugu... stegne vam se nesto u grudima i pitate se sta se moze uraditi da pomognete ovolikom stanovnistvu...
Toliko bolesti, toliko siromastva, toliko gladi i jada...
Pondicherry nam nije licio na onaj grad sa slika. Francuski uticaj je prekriven smecem a cak i najbolji hotel koji smo nasli, a koji je htio da nas primi poslje 10 navecer, je bio prljav, pun insekata a sobe su licile na kupe voza kojim smo dosli iz Bangalor-a...
Nadali smo se da noc prekriva onaj lijep dio grada ali smo se i ujutro poprilicno razocarali dok nismo otisli do poznatog Sri Aurobindo Ashrama. Ovo je centralna tacka svih vijernika centralne sile i zajednicke svijeti (sila poput boga koja je pripada niti jednog religiji vec vjeruje u istinu i zagovara da se ljudi trebaju okretati ka sebi i gledati u sebe i kako sebe napraviti boljim ljudima). Sri Aurobindo i The Mother koji su osnovali ovaj hram koji pripovjeda istinu ljudi i u kojem se organiziraju javne debate i meditacijski kursevi su bili napredni za svoje doba i htjeli su da stvore ujedinjenu zajednicu svih nacija, religija i kultura i da uce ljude o ljepoti zivota i meditaciji. Da pripovijedaju mir medju ljudima i ljubav u svakom aspektu zivota...
Zvuci pomalo kao hippy teorija? I jeste! Oni su poceli 50-tih godina proslog vijeke a i nakon njihove smrti ljudi iz cijelog svijeta dolaze da vide njihov grob u ovom hramu i da posjete produkt njihovih ideja..... Auroville.
Odmah smo se uputili tamo kako bismo saznali vise i ovom ‘ucenju’ i teoriji mira i ljubavi.
Auroville je selo koje ima zaseban status od UNESCO-a i proteze se preko 2.5km tacno 10km sjeverno od Podicherry-a. Osjecali smo se kao da smo zarobljeni u 70-im i da su svi oko nas hippy, opusteni i veseli. U momentu zaboravis da si u Indiji.
Auroville trenutno ima oko 15.000 stanovnika od toga je vecina stranaca iz preko 50 drazava svijeta koji imaju trajni status boravka i ‘drzavljanstvo’ Auroville-a kao jednog od mnogih eksperimentalnih sela sirom svijeta koji promovisu alternativni nacih zivota.
Imaju spisak stanovnika i bilo mi je drago vidjeti cak jednog slovenca iz bivse Juge i jednog Madjara (makar blizu nase regije). Nazalost nikoga iz BiH pa im je bilo drago da je neko i odatle dosao pa makar nakratko.
Boravili smo u bungalovima na plazi tako da sam stigla noge umociti i u Indijski Okean tj Bengalsku Uvalu koja se proteze izmedju Indije i Burme. Plaze su divlje i jos uvijek poprilicno unistene od tsunamija koji je prije nekoliko godina udario i usmrtio veliki broj ljudi ovdje.
Kao sto sam spomenula Auroville promovise alternativni nacin zivota sto znaci da se daje prirodi koliko i uzima. Ne koriste se automobili (osim ako nisu sa 0 emisije), koristi se solarna energija i voda iz obliznjih bunara. Ljudi se vozaju na biciklama i svakodnevno sade drvece.
Ove godine Auroville slavi 40 godina od osnivanja a finansira se iz 2 izvora: stanovnistva koji placaju poreze za prodane suvenire i turisticke aranzmane a drugi izvor je Vlada Indije koja vec godinama podrzava ovaj projekat i izgradnju multinacionalnog sela.
Ovo selo ima skole, bolnice, javne kuhinje, hramove za meditaciju koji su svi na raspolaganju lokalnom stavnovnistu (oni koji se zovu Aurovillians) takodjer ima biblioteke, sale za filmove, preko 100 parkova, jezero... neko bi rekao raj na zemlji.
Za razliku od ostalih hotela u kojima smo bili ovaj je bio cist i iskljucivo se fokusirao na zdrav zivot. U selu uopce samo se servirala vegeterijanska hrana, proizvodi koji su iskljucivo proizvedeni od strane lokalnog indijskog stanovnistva, voce koje je raslo u lokalnim vrtovima, alkohol se nije servirao u dijametru od 3km od sela...
Taj prvi dan smo uspjeli da iznajmimo motor (da malo stetimo zraku) kako bismo obisli cijelo selo i sreli se sa sto vecim brojem lokalaca koji, po mogucnosti, zive u tom selu vec godinama...
Ujutro smo se ranije probudili kako bi otisli do galerije da cujemo predavanje o Auroville-u i da preuzmemo karte za centralni hram – Matrimandir. Ovaj hram je geografski centar Auroville-a i predstavlja meditacijski centar izgradjen po zahtjevu The Mother koja je sanjala jedan slican objekat kao idealno mjesto za meditaciju. Buduci da nas meditacija interesira ali nazalost nemamo vremena da cesto praktikujemo mislili smo da ce nam 15 minuta (koliko su nam dozvolili da ostanemo u Matrimandiru) biti dovoljno da se makar motivisemo da cesce vremena vjezbamo koncentraciju...
Lokacija je doista fenomenalna ispod najveceg Bayan drveta kojeg sam ja vidjela ikad. Na sred ogromnog polja nalazi se velika zlatna kugla koja simbolizira izlazak sunca iz zemlje a unutar ovog zlatnog sunca nalazi se veliki broj soba za meditaciju koje se osvjetljuju iskljucivo zrakama sunca koje se reflektiraju na kristalne lopte i obasjavaju sobe taman toliko da vam ne remeti meditaciju. Divota!
Nakon opustanja i jos jednog pakovanja, uputili smo se natrag za Chennai iz kojeg smo tacno u ponoc hvatali avion za Singapur. Zbog ovog leta smo propustili gledati finale EuroCup-a pa su se momci zalili ali smo zato imali naratora utakmice – kapetana aviona. Putovanje je definitivno vrijedilo svake minute i bez obzira na sve nevjerovatne stvari koje vidite i zbog kojih cak i okrenete glavu na drugu stranu – Indija i dalje ostaje medju meni omiljenim zemljama Azije.
PS Prekosutra idem u Maleziju preko vikenda a mogu se pohvaliti da sam danas dobila vizu za Nepal. Ovo je moj rodjedanski poklon.
Odlazim za 3 sedmice na 10 dana da se penjem brdima oko cuvenih Himalaja i provedem svoj 25. rodjendan na vrhu svijeta.
